Pravilo Jakubinski-Meyer
Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Pravilo Jakubinski-Meyer, također poznato kao zakon Jakubinskoga i Meyera je pravilo glasovnih promjena koje je djelovalo unutar čakavskog dijalekta hrvatskoga jezika u 12. i 13. st. Pravilo je dobilo ime po Lavu Jakubinskom koji ga je otkrio 1925. i Karlu H. Meyeru koji je nadopunio pravilo 1926.
Pravilo Jakubinski-Meyer objašnjava "mješoviti" ostvaraj slavenskog jata u čakavskim ikavsko ekavskim dijalektima:[1]
- ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ako iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, jat prelazi u e (leto, koleno, mera)
- u svim drugim slučajevima, jet prelazi u i (dica, vrime, rika, brig).
Ovo pravilo također vrijedi za kajkavske ikavske govore Duge Rese, Ogulina, Karlovca i Žumberka.[2]
Izvori
- ↑ Dalibor Brozović: Čakavsko narječje, u separatu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988.
- ↑ Milan Mihaljević: Slavenska poredbena gramatika, 1. dio, Uvod i fonologija, Zagreb, Školska knjiga, 2002.
Literatura
- Lav Jakubinskij (1925). Die Vertretung des urslav. ě im Čakavischen. Zeitschrift für slavische Philologie 1, str. 381–396
- K.H. Meyer (1926). Beiträge zum Čakavischen. Archiv für slavische Philologie 40, str. 222–265