Bijela Hrvatska (Velika Hrvatska, Stara Hrvatska, lat. Chrobatia) je drevna domovina Hrvata. Naziv je za povijesno područje nastanjeno Bijelim Hrvatima. U povijesnoj znanosti nema jedinstvena mišljenja o tome na koji se prostor taj naziv odnosio. Pri određivanju pojma Bijela Hrvatska valja imati u vidu promjenjivost smještaja Bijelih Hrvata, koji su se – pod još nestišanim posljednjim selidbenim valovima – do polovice X. stoljeća pomicali prema zapadu.
Prema bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu (O upravljanju carstvom), Velika Hrvatska (koju zovu i Bijelom) nalazila se u Zakarpaću uz gornju Vislu. Ime Bijele Hrvatske spominje se u Ljetopisu popa Dukljanina i djelima drugih pisaca, koji naziv katkada rabi i za Primorsku Hrvatsku. Ime se tumači hrvatskim označivanjem strana svijeta: Bijela Hrvatska na sjeveru ili zapadu (nasuprot Crvenoj Hrvatskoj na istoku ili jugu). Njezin vjerojatni smještaj u Zakarpaću potvrđuje i ime za narod (Bijeli Hrvati), koji se do XI. stoljeća spominje uz gornju Vislu sa sjedištem u Krakovu, kao i tragovi hrvatskih imena i dijaspore na širem području (preko Češke, Slovačke i Austrije do Crvene Hrvatske).
Raspravljanja u historiografiji o najstarijem hrvatskom identitetu ne prestaju. De administrando imperio (DAI) prvo je pisano vrelo koje spominje Bijelu Hrvatsku i Bijele Hrvate. Nastajanje tog spisa datira se u doba oko sredine X. stoljeća, ali se postanje nekih njegovih dijelova smješta i u drugu polovinu IX. stoljeća. U glavi XIII. DAI o Hrvatima se navodi:
- "Turcima jesu ovi narodi susjedi: prema zapadu Frangija, prema sjeveru Pečenezi, a prema jugu Velika Moravska ili država Svetoplukova, koja je posvema uništena od tih Turaka i od njih zauzeta. Hrvati su pako prema gorama susjedni Turcima."