Antón Lamazares

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 329144 od 16. studenoga 2021. u 03:11 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje weba))
Skoči na:orijentacija, traži

Antón Lamazares (Španjolska, 1954) je španjolski slikar, pripadnik Generacije osamdesetih u koju se uvrštavaju i José María Sicilia, Miquel Barceló i Víctor Mira. U svojim djelima izrađenim od drveta i kartona stvara vlastiti izražaj eksperimentirajući s lakovima i drugim materijalima. Njegov stil se razvija od početnog ekspresionizma preko apstraktnog ekspresionizma i čiste apstrakcije pa sve do minimalizma u kojem se uspostavlja dijalog između duše i memorije, senzualnosti i duhovnosti, onirizma i pjesništva. Njegova djela su bila izložena u brojnim gradovima na različitim kontinentima i nalaze se u velikim umjetničkim centrima poput Nacionalnog muzeja Reina Sofía (Museo Nacional Reina Sofía), Galješkog centra suvremene umjetnosti (Centro Galego de Arte Contemporánea) i Muzeja suvremene umjetnosti Madrida (Museo de Arte Contemporáneo de Madrid) kao i u brojnim privatnim zbirkama i zakladama.

Lamazares u Berlinu, 2005

Biografija

Prve godine: slikarstvo i pjesništvo

(Galicija, 1954.-1977.)

Djela iz serija Sueños e Colorao i Titania e Brao

Lamazares de rodio 2. siječnja 1954. godine u Lalínu pokraj Maceire (Pontevedra, Galicija). Ruralno okružje iz djetinjstava ostavlja dubok trag u njegovom kasnijem umjetničkom djelovanju. Većina njegovih tadašnjih radova nastala je tijekom školovanja u franjevačkom internatu u Hebrónu, između 1963. i 1969. godine. U tom razdoblju je bio strastveni čitatelj književnih tekstova, posebice grčkih i latinskih klasika. Potkraj šezdesetih piše poeziju i sklapa prijateljstvo sa spisateljem Álvarom Cunqueirom i također sa slikarima Laxeirom i Manuelom Pesqueirom koji će postati njegovi prvi uzori za plastičnu umjetnost. Njegov umjetnički poziv počeo se preusmjeravati na slikarstvo koje izučava kao autodidakt. U tom pogledu je ključno njegovo dugo putovanje iz 1972. godine po različitim europskim zemljama na koje je krenuo kako bi izravno učio na primjerima majstora slikarstva koje posebice cijeni: Van Gogha, Paula Kleea, Rembrandta i Joana Miróa. Njegovi kasniji uzori će postati Antoni Tàpies, Manolo Millares, Alberto Giacometti i Francis Bacon kao i srednjovjekovna umjetnost i umjetnost Oceanije.

Po povratku se nastanio u Barceloni u kojoj je radio kao građevinski radnik i proučavao zbirke umjetničkih centara, posebice zbirke romaničke umjetnosti Muzeja Marès (Museu Frederic Marès) i Nacionalnog muzeja katalonske umjetnosti (Museu Nacional d'Art de Catalunya). Odlazi u Madrid gdje se ponovo susreće sa svojim učiteljem, Laxeirom, i gdje upoznaje pjesnika Carlosa Oroyu čije će prijateljstvo biti presudno za slikara: dodir između slikarstva i pjesništva bit će konstanta u cijelom njegovom umjetničkom stvaralaštvu. Godine 1973., u dobi od devetnaest godina, počinje izlagati na skupnim ali i samostalnim izložbama. Dvije godine kasnije, 1975. godine, bio je obvezan pristupiti mornaričkoj pješadiji u El Ferolu. 22. rujna iste godine ga potresa vijest o posljednjim frankističkim strijeljanjima nakon Suđenja u Burgosu. Jedan od osuđenih na smrt bio je i njegov prijatelj Humberto Baena, mladić od 25 godina iz Pontevedre. Lamazares pada u duboku depresiju te je hospitaliziran na odjelu za psihijatriju. Tijekom boravka u bolnici piše zbirku pjesama Adibal.

Od ekspresionizma i arte povere do arte bifronte

(Madrid-New York, 1978.-1989.)

Mauro, de Gracias vagabundas, u Nacionalnoj galeriji Jordana

Godine 1978. Lamazares se seli u Madrid gdje uspostavlja blisko prijateljstvo sa slikarom Alfonsom Fraileom, s galeristom Juanom Mordóm,[1] umjetničkim kritičarom i pjesnikom Santiagom Amónom i neurologom Albertom Porterom, koji je povezao širok krug umjetnika: pisaca, producenata, glazbenika i slikara koji su se okupljali vikendima na njegovom imanju u Mataborricosu na kojem je Lamazares imao svoju izložbu na otvorenom 1979. godine.

Osamdesete godine su bile obilježene intenzivnim radom i širenjem njegovog umjetničkog djelovanja i priznanja izvan granica Španjolske. Lamazares nije navršio niti tridesetu godinu kada se izborio za vlastito mjesto u španjolskom, ali i u međunarodnom umjetničkom krugu. Na svojim slikama prikazuje figure zabavnog i oniričkog karaktera u originalnom ekspresionističkom stilu s izraženim kromatizmom. Izlaže u galerijama Juana Mordóa u Madridu, Elisabethe Frank u Belgiji i u Sali Gaspar u Barceloni.[2] Uskoro se seli u New York u kojem će boraviti dvije godine zahvaljujući Fulbrightovoj stipendiji. Njegovo slikarstvo postaje čišće. Također izlaže u njujorškoj galeriji Bruno Fachetti.[3] Naizmjence boravi u New Yorku i Salamanci, a 1988. godine putuje po Maloj Aziji kako bi posjetio hram Didimu, i time odao svojevrsnu počast Hölderinovom Hiperiónu, i Istanbul gdje su ga se živo dojmile bizantske crkve. Religiozna tematika vidljiva je u djelima koje izlaže u Galeriji Miguel Marcos[4] izrađenim od drveta metodom jukstapozicije. Godine 1990. priprema novu seriju djela koja su koncipirana tako da se mogu gledati s obje strane i koja naziva bifrontes.

Skulpturalno slikarstvo i veliki formati

(Pariz-Madrid, 1990.-2003.)

Antón Lamazares u svom ateljeu

Između 1990. i 1991. živi u Parizu godine zahvaljujući stipendiji Cité de Arts, a 1991. otvara veliki atelje u Madridu u kojem izrađuje serije Gracias vagabundas y Desazón vagabundos.[5] Na poziv Centra za galješku suvremenu umjetnost od svibnja do studenog 1996. godine boravi u Galiciji i slika seriju Gracias do lugar: Eidos de Rosalía, Eidos de Bama.[6] Od lipnja do studenog 1997. u Santa Baiji de Matalobosu slika na otvorenom Bés de Santa Baia. Godine 1998. u Madridu izrađuje seriju Titania e Brao u čast ljetu u Kastilji, i nakon toga Pol en Adelán.[7] Također se bavi grafikom te ilustrira pet tekstova Gustava Martína Garzoa u knjizi El Canto de la Cabeza. Njegove litografije također krase stranice Egerijine knjige Itinterarium koja je izvrsno ocjenjena u Le Monde Diplomatique-u, a potom i proglašena najboljom knjigom u Francuskoj. Godine 2001. priređuje veličanstvenu izložbu u prostoru Estación Martíma de A Coruña pod nazivom Un saco de pan duro.[8]

Projekt Španjolska umjetnost (Arte Español) Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Španjolske odabrao je njegovo djelo da predstavlja španjolsku umjetnost u svijetu skupa s drugim španjolskim slikarima poput Saure, Chirina, Hernándeza Pijuana, Millaresa, Serrana, Oteiza o Tàpiesa. Lamazares putuje u Firencu i Asiz kako bi pobliže upoznao renesansna umjetnička djela, ali i svijet svetog Franje kojem posvećuje novu seriju Follente Bemil.[9]

Od apstrakcije do poetskog minimalizma

(Berlin, od 2004.)

Izložba Domus Omnije u Santiagu de Composteli

Seli se u Berlin u kojem trenutno živi. Nakon smrti oca započinje seriju E fai frío no lume (Hace frío en el fuego). Priprema velike izložbe u Sloveniji, također u Mađarskoj i muzeju (crkvi) Kiscelli u Budimpešti.[10]

Lamazaresova izložba u New Yorku, 2009

Potom radi na seriji Domus Omnia[11] te ilustrira druge dvije knjige pjesama Oroye: Deseo sin trámite s jednom serijografijom i Un sentimiento ingrávido recorre el ambiente s pet litografija.[12]

2008. godine izlaže Horizonte sin dueño u Nacionalnoj galeriji Jordana (Amman) i antologiju njegovog grafičkog rada u Institutu Cervantes u Damasku (Sirija) gdje mu pjesnik Taher Rizad posvećuje svoju zbirku pjesama Cantos de Lamazares. Godine 2009. izlaže u New Yorku (Queen Sofia Spanish Institute)[13] i također u Orenseu (Centro Cultural de Diputación, Španjolska).[14] Istovremeno sudjeluje u putujućoj izložbi posvećenoj pjesniku Vicenteu Aleixandreu, te prima nagradu Layeiro za svoj rad i međunarodno priznanje. 2010. godine izlaže svoje djelo u prostoru Iglesia de la Universidad, u Santiagu de Composteli, i također u Tuiu, na čijem filmskom festivalu, Play Doc, se prikazao dugometražni film Horizonte sin dueño[15] Nayre i Javiera Sanza (u produkciji Rinoceronte Films-a), koji predstavlja putovanje kroz slikarstvo, pjesništvo i prirodu očima Antona Lamazaresa.

Poveznice

Izvori

  1. ↑ "Juana Mordó, una vida por el arte español" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/cultura/MORDO/_JUANA/Juana/Mordo/vida/arte/espanol/elpepicul/19840315elpepicul_4/Tes/ 
  2. ↑ "Antón Lamazares: "Cuando pinto trato de expresarme con cosas mínimas, y tocar el alma"" (Španjolski) (pdf). La Vanguardia. http://hemeroteca.lavanguardia.es/preview/1987/02/03/pagina-37/32982325/pdf.html 
  3. ↑ "Chirino y Lamazares exponen en Nueva York" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/cultura/LAMAZARES/_ANTON_/PINTOR/CHIRINO/_MARTIN_/ESCULTOR/ESTADOS_UNIDOS/Chirino/Lamazares/exponen/Nueva/York/elpepicul/19880419elpepicul_9/Tes/ 
  4. ↑ "Fieles a su propia sangre" (Španjolski) (pdf). ABC. http://hemeroteca.abc.es/nav/Navigate.exe/hemeroteca/madrid/abc/1989/11/16/149.html 
  5. ↑ "«Utilizo la pintura a bofetadas»" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/cultura/LAMAZARES/_ANTON_/PINTOR/MADRID/MADRID_/MUNICIPIO/Utilizo/pintura/bofetadas/elpepicul/19950923elpepicul_2/Tes/ 
  6. ↑ "Lamazares presenta un montaje "poseído por el hábitat" de Galicia" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/cultura/LAMAZARES/_ANTON_/PINTOR/GALICIA/Lamazares/presenta/montaje/poseido/habitat/Galicia/elpepicul/19960719elpepicul_9/Tes/ 
  7. ↑ "Antón Lamazares: "A mi pintura hay que acercarse a gatas, con mirada de niño"; Territorios de la emoción" (Španjolski) (pdf). ABC. http://hemeroteca.abc.es/nav/Navigate.exe/hemeroteca/madrid/cultural/2000/11/11/036.html 
  8. ↑ "Apoteosis del exceso" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/arte/Apoteosis/exceso/elpepuculbab/20011229elpbabart_2/Tes/ 
  9. ↑ "Canto de la carne" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/arte/Canto/carne/elpepuculbab/20031129elpbabart_3/Tes/  "La carne no es triste" (Španjolski) (pdf). ABC. http://hemeroteca.abc.es/nav/Navigate.exe/hemeroteca/madrid/cultural/2003/12/13/028.html  "El Kama-sutra de Lamazares" (Španjolski). El Cultural (El Mundo). Inačica izvorne stranice arhivirana 18. travnja 2011.. http://www.elcultural.es/version_papel/ARTE/8447/El_Kama-sutra_de_Lamazares Pristupljeno 22. lipnja 2010. 
  10. ↑ "Los demonios interiores de Lamazares asaltan el museo Kiscelli de Budapest" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/Galicia/demonios/interiores/Lamazares/asaltan/Museo/Kiscelli/Budapest/elpepiautgal/20070531elpgal_24/Tes/  "The exhibition of the painter Antón Lamazares" (engl.). Museum Kiscelli. http://www.museum.hu/museum/temporary_en.php?IDT=5645&ID=1163 
  11. ↑ "Antón Lamazares expone en SCQ la serie «Domus Omnia»" (Španjolski). La Voz de Galicia. http://www.lavozdegalicia.com/ocioycultura/2009/06/05/0003_7764844.htm 
  12. ↑ "Carlos Oroza reaparece con un libro ilustrado por Antón Lamazares" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/Galicia/Carlos/Oroza/reaparece/libro/ilustrado/Anton/Lamazares/elpepiautgal/20070916elpgal_6/Tes/  "Un sentimiento ingrávido entre Lamazares y Oroza" (Španjolski). Faro de Vigo. http://www.farodevigo.es/secciones/noticia.jsp?pRef=3113_8_163699__Sociedad_y_Cultura-sentimiento-ingravido-entre-Lamazares-Oroza 
  13. ↑ "Filmando a Lamazares" (Španjolski). El País. http://www.elpais.com/articulo/Galicia/Filmando/Lamazares/elpepiautgal/20091122elpgal_9/Tes/  "Anton Lamazares at Queen Sofia" (engl.). Village Voice. http://www.villagevoice.com/2010-01-05/art/hans-breder-s-inmixing-anton-lamazares-at-queen-sofia-zone-s-disciplined-spontaneity 
  14. ↑ "A construción da alma de Antón Lamazares" (Galješki). El País. http://www.elpais.com/articulo/Galicia/construcion/da/alma/Anton/Lamazares/elpepiautgal/20100129elpgal_21/Tes/ 
  15. ↑ "Un documental sobre el pintor Antón Lamazares levanta el telón de la sexta edición del festival de cine de Tui" (Španjolski). La Voz de Galicia. http://www.lavozdegalicia.es/ocioycultura/2010/03/18/0003_8363166.htm 

Bibliografija

  • AMÓN, Santiago, "La pintura de Lamazares y la luz crepuscular", Lamazares 1978-1986, La Coruña, Durán, 1986.
  • CALVO SERRALLER, Francisco, "La musa en cueros", Madrid, Montenegro, 1986; "Casa de la pintura", Domus Omnia, Madrid, Álvaro Alcázar, 2007.
  • CASTRO, Fernando, "Fragmentos de un texto que no pude escribir", Antón Lamazares. Un saco de pan duro, La Coruña, Ayto. de La Coruña, 2001.
  • CASTRO, Luisa, "Alma en lunes o la noche de las estrellas que brillan poco", Antón Lamazares. Alma en lunes, Orense, Museo Municipal, 2002.
  • FUENTES FEO, Javier, "Inventar y divulgar nuevos secretos. En torno a la pintura de Antón Lamazares", Lamazares, Madrid, SEACEX, 2005.
  • GABILONDO, Ángel, "Del verde llover", Antón Lamazares. Gracias do lugar, Santiago de Compostela, CGAC, 1997; "Una conversación entre Ángel Gabilondo y Antón Lamazares" (entrevista), Lamazares, Madrid, SEACEX, 2005.
  • LOGROÑO, Miguel, "Todos los ojos del mundo", Reconocimientos. Colección Miguel Logroño, Santander, Museo de Bellas Artes, 2007.
  • MARTÍN GARZO, Gustavo, "Jonás y la calabacera", Antón Lamazares. Iles Quén, Madrid, La Caja Negra, 2000.
  • MIKUŽ, Jure, "La imagen original bajo las capas del palimpsesto de la conciencia", Lamazares, Madrid, SEACEX, 2005.
  • MOURE, Gloria, "Antón Lamazares", Artforum, Nueva York, mayo de 1987.
  • MURADO, Miguel-Anxo, "Hermana carne", Follente Bemil, Madrid, Metta, 2003.
  • RIVAS, Manuel, "La leyenda de Antón Lamazares", Antón Lamazares, Murcia, Palacio Almudí, 1995.
  • SANDOVAL, Michael, "Antón Lamazares. The Vagabond Shaman", Antón Lamazares, Nueva York, Queen Sofía Spanish Institute, 2009.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Antón_Lamazares&oldid=329144"