Pokolj u Nevesinju 14. veljače 1945.

Dan oslobođenja Nevesinja i Mostara u Jugoslaviji se obilježavao 14. veljače. Bio je u spomen na 14. veljače 1945. kad su partizani ušli u Nevesinje. Narod je dobronamjerno izašao pozdraviti vojsku. Međutim, partizani su pokupili sve Hrvate katolike i muslimane, i hodžu, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Tad su ubili od 30 do 40 ljudi, a u samom Nevesinju i okolici ubili su najmanje 200 hrvatskih katolika i muslimana. "Oslobodioci" su dobili cijeli dan činiti slobodno što su htjeli, bez ikakvih posljedica. Svjedoci kao nalogodavce krive Čedu Kapora i Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade. Poslije rata bilo je strogo zabranjeno i strogo kažnjivo govoriti o ovim događajima. Oni koji su govorili o tome bili su proglašeni „neprijateljima sistema“, žestoko kažnjeni, što svako svjedočanstvo ističe. Tek u u rijetkim slučajevima nešto se govorilo, samo u obiteljskom krugu pazeći da se priča ne proširi. Zločin je bio skrivan u Jugoslaviji sve do pred raspad. Tek od poslije 1990. godine glasnije se govorilo o ovom zločinu, a i godinama poslije ostao je nerasvijetljen. Počinili su ga ondašnji "oslobodioci", pripadnici regularne NOVJ. Taj i većina sličnih zločina regularne NOVJ još je nepoznata ili nedovoljno istražena, ciljano ih se skriva ili se o njima „stidljivo“ i „plašljivo“ govori. Suvremena bošnjačka historiografija i publicistika tek se odnedavna zanimaju za ovo, no nažalost spominju tek muslimanske žrtve, zaboravljajući pritom da je najmanja zajednica u gradu, Hrvata katolika tada gotovo zbrisana. Ubojstva su napravljena podlo. Od ljudi koji su došli pozdraviti osloboditelje partizani su po etničkom kriteriju probrali katolike i muslimane, postrojili su ih u red i potom strijeljali. One koji su pokušali pobjeći partizanski oficiri su gonili po gradu dok ih nisu ubili. Svi pobijeni bili su civili, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. One koji su bili vojnici iz nepartizanskog tabora, ranjenike smještene u velikoj civilnoj kući, partizani su sve pobili metkom u čelo. Drugog dana profunkcionirala je civilna vlast i smjelo se slobodno kretati. Vidio se razmjer zločina. Među ubijenima bio je mjesni sekretar Komiteta KP Kadrija Konjalija, čije je mrtvo tijelo ležalo na ulici. Skupina civila pokupili su poubijane, stavili ih na stočna kola, iskopali veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno pokopali. Danima prije partizanskog napada na Nevesinje muslimani iz okolnih sela (Plužine, Bratač, Odžak, Žiljevo, Sopilja, Pridvorci, Gornja i Donja Bijenja, Postoljani...) su se sklonili u Nevesinje jer je bila sigurnije mjesto. Velika je pometnja nastala kad su doznali za partizanski napad na Nevesinje, opravdano pretpostavljajući da će napraviti zločine nad njima. Činjenica da je u redovima bilo mnogo konvertiranih četnika koji su pred kraj rata promijenili oznake i postali partizani. Dio muslimana pobjegao je ka Mostaru. Spas nisu našli ni oni koji su došli do Mostara ni oni koji su bili na putu. Mnogo uglednih nevesinjskih muslimana partizani su ubili na Malti u Mostaru. Skupinu na putu su partizani zarobili i potom strijeljali bez ikakva suda na lokalitetu Kričanju na Podveležju (10-ak km od Mostara). Dva mjeseca poslije, u travnju vlasti su im članovima obitelji dopustili otići na Kričanje po svoju rodbinu. Nisu ih smjeli pokopati u skladu s vjerskim propisima, niti na birano mjesto, nego na licu mjesta. Druga smaknuća zbila izbjeglih muslimana bila su duž pravca od Nevesinja do Podveležja. U predjelu Grepka, kuda se ulazi u Nevesinje iz pravca Mostara bile su partizanske zasjede i tu su neselektivno ubijali svakoga tko je naišao. Ubili su prema procjenama od 150 do 200 nevesinjskih muslimana te još neutvrđen broj Hrvata katolika.

Povezani članci

• Partizanski zločini u Drugom svjetskom ratu