Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Velika Kneževina Litva

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 290420 od 4. studeni 2021. u 01:33 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (no summary specified)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir bivše zemlje svijeta

Velika Kneževina Litva ili Velika Kneževina Litve, Rusi i Samogitije (starobjeloruski: Великое князство Литовъское, poljski: Wielkie Księstwo Litewskie, latinski: Magnus Ducatus Lituaniae) službeni je naziv srednjovjekovne multikulturalne države koja je u doba svoje najveće teritorijalne ekspanzije obuhvaćala ozemlje današnjih država Litve i Bjelorusije te dijelove Ukrajine, Ruske Federacije (odnosno nekadašnje Kijevske Rusi) i Poljske.

Država je u zapadnim povijesnim dokumentima najpoznatija kao Velika Kneževina Litva, premda joj je naziv potkraj 14. stoljeća proširen da bi glasio Velika Kneževina Litve, Rusi i Samogitije. Država je postojala od 1253. do 1791. godine, ali je pritom mijenjala svoje granice, ustrojstvo i službene nazive. Velika društveno-politička i religijska transformacija dogodila se 1569. stupanjem u državnu zajednicu s Kraljevinom Poljskom i formiranjem Poljsko-Litavske Unije.

Osnovne karakteristike

Država je osnovana 1253. godine na prostoru današnje Litve, a krajem 14. stoljeća protezala se preko cijelog teritorija Litve, manjeg dijela Estonije i Latvije, zatim Bjelorusije, gotovo cijele Ukrajine, manjih dijelova zapadne Rusije i sjeveroistočne Moldove. Do stupanja u državnu uniju s Poljskom, Ukrajinci su u toj državi činili oko 50% populacije, Bjelorusi oko 30%, a svega 10% činili su Litavci, Samogiti i ostali narodi.[1]

Država je svojim proširenjem na prostore Bjelorusije i Ukrajine sredinom 14. stoljeća prihvatila i pravoslavnu religiju kao službenu.[2] Službeni jezik je također postao starobjeloruski ili staroukrajinski,[3] zatim latinski i naposljetku poljski. Litavska elita u početku se proglasila i nasljednicom Kijevske Rusi, ali se nakon nekog vremena našla pred opasnošću od gubitka vlasti i autonomije jer se u državi našla brojna obrazovana ukrajinska i bjeloruska populacija. To je bio povod da Litavci razmišljaju o dinastijskoj i državničkoj uniji s Poljskim Kraljevstvom.

Stupanjem u dinastijsku uniju krajem 14. stoljeća, i potom državnu uniju 1569. s Poljskom, službena religija Litve i ostatka države postala je katolička, a brojni Ukrajinci i Bjelorusi odnosno Ruteni sve više su se suočavali s marginalizacijom u društveno-političkom i vjerskom životu. Unatoč unutarnjim društveno-političkim i vjerskim nesuglasicama, izrazito multikulturalna Poljsko-Litavska Unija u 16. i 17. stoljeću predstavljala je najveću i možda najmnogoljudniju europsku državu, izrazito bogatu u kulturno-političkom smislu upravo zahvaljući svojoj multikulturalnosti.[4]

Magnus Ducatus Lithuania, Tobias Lotter, 1780

Službeni nazivi države

  • Bjeloruski: Вялікае Княства Літоўскае, Рускае, Жамойцкае
  • Litavski: Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė
  • Ukrajinski: Велике Князівство Литовське, Руське і Жемайтійське
  • Rutenski, Staroukrajinski: Великое князство Литовское, Руское, Жомойтское и иных
  • Poljski: Wielkie Księstwo Litewskie
  • Latinski: Magnus Ducatus Lituaniae
  • Njemački: Großfürstentum Litauen
  • Ruski: Великое княжество Литовское, Русcкое, Жомойтское и иных

Vidi još

Izvori

Vanjske poveznice