Toggle menu
310,1 tis.
36
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Kjaroskuro

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 282465 od 2. studeni 2021. u 05:38 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (no summary specified)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Giotto di Bondone, Judin poljubac, freska iz Kapele Arena u Padovi iz 1304. god.

Kjaroskuro (talijanski: Chiaroscuro, svjetlo-tamno) je u širem smislu raspored svjetla i sjene na slici ili u užem – tehnika prikazivanja, u likovnim umjetnostima, pri čemu svjetlo postupno prelazi u sjenu u želji da se stvori iluzija trodimenzionalnih predmeta u prostoru ili atmosferi.

Kjaroskuro, iako prisutan u djelima nepoznatih antičkih umjetnika, u slikarstvu se javlja s Giottom koji je koristio tamne i svijetle boje kako bi modelirao (dao im dubinu i opipljivost) nacrtane oblike i prostore. Od tada je kjaroskuro prepoznatljiva odlika zapadne umjetnosti, za razliku od tradicija dekorativnog plošnog prostora u azijskoj umjetnosti. Majstori ranorenesansnog slikarstva (Masaccio, Fra Angelico i Fra Filippo Lippi) su unaprijedili kjaroskuro oblikujući predmete u prostoru s još većim rasponom tonova. Leonardo da Vinci je otišao korak dalje stvarajući suptilne prijelaze od jake tame ka jakom svjetlu i obratno, nazvane sfumato. Slavni mletački slikari Giorgione i Tizian su potpuno potčinili liniju boji i nagovještavali kompozicijsko jedinstvo otvorenom atmosferom dominantnih tonova nagovještavajući tenebrizam.

Caravaggio, Sveti Ivan Krstitelj, 1604., ulje na platnu, 172.5 x 104.5 cm, Muzej umjetnosti Nelson-Atkins, Kansas City, Missouri.

Tenebrizam je način slikanja izrazito jakog kjaroskura, tj. velikih kontrasta svjetla i sjene. Prvi tenebristi bili su inpirirani djelima Caravaggia koji je bio poznat po svojim tzv. „tamnom manirom“ slikanja u kojoj su se likovi rastapali u pozadinskoj dubinskoj sjeni. Jaki kontrasti su dovodii do dramatičnih, skoro teatralnih djela u skladu s baroknim pretjerivanjem. Tenebristi i njihovi sljedbenici su bili iznimno zainteresirani za karakteristike osvjetljenja, prije svega na način na koji svjetlost utječe na raspoloženje i odraz emocija. Udaljavali su se od standardnog osvjetljenja smještajući izvor svjetlosti na neobična mjesta, time stvarajući neočekivane vizualne i prostorne efekte. Za umjetnike poput Rembrandta ovi efekti su bili sredstvo kreativnosti i on je često koristio izvore svjetlosti izvan slike kako bi naglasio emocije na djelu.

Kasnije je tamni način slikanja evoluirao u blijedo, muljevito i monotono slikarstvo koje je obilježilo slikarstvo 19. stoljeća.