Crni emu
| Crni emu | |
|---|---|
| |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli (1822.) | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Aves |
| Nadred: | Paleognathae |
| Red: | Struthioniformes |
| Porodica: | Casuariidae |
| Rod: | Dromaius |
| Vrsta: | †Dromaius ater |
| Dvojno ime | |
| Dromaius ater (Vieillot, 1817.) | |
| Tipična vrsta | |
| D. novaehollandiae ater | |
| Sinonimi | |
| *Dromaius novaehollandiae minor (Spencer, 1906) | |
Crni emu ili emu Kraljeva otoka (lat. Dromaius ater) je izumrla vrsta ptice neletačice koja je obitavala na Kraljevu otoku u Australiji, po kojemu je ovaj emu i ime dobio[1].
Poznat je iz subfosilnih kostiju i jednog muzejskog primjerka. Nekada se smatralo da je ista vrsta kao i emu Klokanovog otoka, ali je 1984. Shane A. Parker uspio dokazati da su to dvije potpuno različite vrste.
Prvi ga je identificirao Louis Jean Pierre Vieillot prema primjerku s Kraljeva otoka 1817.[2].
Opis[uredi]
Imao je tamnije perje i bio je dosta manji od ostalih pripadnika roda Dromaius. Bio je oko 140 cemtimetara visok i 23 kilograma težak. Tek rođeni ptići bili su sivi, a kasnije bi postajali prugasti poput ostačlih emua. Hranili su se bobicama, travama i algama. Kraljev otočni emu često se nalazio u sjenovitim rubovima laguna i duž obale.
Izumiranje[uredi]
Crnoga emua otkrila je Baudinova ekspedicija 1802. a on je izumro otprilike u isto vrijeme[3]. Dvije ili tri jedinke donešene su u Francusku 1804. i držane su u zatočeništvu u botaničkom vrtu Jardin des Plantes. Posljednja jedinka ugiba 1822. Jedan od tih zadnjih primjeraka drži se u Parizu, u Državnom muzeju prirodne povijesti. Prije izumiranja, do 1805. bio je progonjen od strane moreplovaca, a i često bi se, zbog prisutstva moreplovaca događali požari, koji su također mogući razlog izumiranja ove ptice.
Izvori[uredi]
- ↑ http://www.iucnredlist.org/apps/redlist/details/150537/0
- ↑ Davies, S.J.J.F. (2003). "Emus". in Hutchins, Michael. Grzimek's Animal Life Encyclopedia
- ↑ Brasil, L. (1914). "The Emu of King Island". Emu 14: 88–97