Srpska okupacija Crne Gore 1918.
 |
U ovom članku je uočen jednostrani prikaz teme. (Rasprava) Članak je potrebno nadopuniti na način da prikazuje i druga gledišta. |
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
Srpska okupacija Crne Gore 1918. bila je vojna okupacija Kraljevine Crne Gore po snagama Kraljevine Srbije.
Uvodne okolnosti
U Prvome svjetskom ratu, Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Srbija bile su saveznice. Tijekom ratnih zbivanja, austro-ugarske postrojbe su okupirale Crnu Goru. Monarh Nikola I. Petrović je s dijelom crnogorske kraljevske vlade, uoči kapitulacije, napustio domovinu i uputio se preko Italije u Francusku. Nakon ratnih preokreta, Austro-Ugarska je 1918. došla u situaciju da je morala braniti svoj opstanak na zapadu i držanje Crne Gore nije više bio prioritet, zbog čega ondje više nisu bile njihove snage. Na crnogorskom bojištu dolazi do nevjerojatna tijeka događaja. Sazvana je nelegalna Podgorička skupština, jer ju nije sazvao postojeći Parlament Crne Gore, niti crnogorski vladar. Skupština je k tome sazvana u Podgorici, a ne u glavnom gradu Cetinju. Neustavnost je i ime skupštine. Crnogorski ustav poznavao je samo Narodnu skupštinu, dok je skupština koja je donijela nelegalne odluke nazvana Velika narodna skupština, po uzoru na srpski ustav. 11. studenoga donijela odluku o ujedinjenje Srbije i Crne Gore. Na žalost po crnogorsku stvar, mnogi iz crnogorske narodne skupštine sudjelovali su u radu tog nelegalnog tijela, neki se čak zanoseći mišlju da se Narodna skupština nazove imenom Srpske narodne skupštine na Cetinju. To je spriječio kralj, a pomoć mu je pružio Mihajlo Vučinić iz plemena Pipera. Ipak, velikosrpskom scenariju nasjeli su mladi ljudi sa srpskog plaćevnog popisa. Među njima su se isticali Marko Daković te kasniji patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Gavrilo Dožić. Temeljem te odluke snage Vojske Kraljevine Srbije i četničkih skupina koje je predvodio Kosta Pećanac okupirale su do konca 1918. neovisnu državu Crnu Goru. Crna Gora pala je pod srpsku okupaciju. [1][2]
Tijek događaja
Za početak srpske okupacije uzima se iskrcavanje srpskih snaga kod Bara i Budve. Akcija je bila radi tobožnjeg oslobađanja Crne Gore. Izlika je bila netočna, jer su crnogorski komiti oslobodili cijelu Crnu Goru. Zato u akciji "oslobađanja" srpske snage nisu imale ljudskih gubitaka duž cijele obale sve do Čakora. Srpski vojvoda Živojin Mišić otvoreno je u svojoj zapovijedi pri kraju okupacije naveo da je Crna Gora okupirana i da se srpska vojska unutar Crne Gore ima u njoj ponašati kao u okupiranoj državi.[1]
No, poput drugih saveznica Antante pod okupacijom čiji su se monarsi i vlade našli u egzilu (Kraljevina Belgija, Kraljevina Srbija), tako je i crnogorski monarh Nikola I. s vladom nastavio održavati legitimitet Kraljevine Crne Gore. Pri crnogorskom Dvoru u egzilu su i nakon formalnog kraja Prvog svjetskog rata bili ostali delegirani inozemni veleposlanici.
Posljedice
Zbog ovakvih događanja u Crnoj Gori izbio je Božićni ustanak. Srpska propaganda ga je umanjivala, nazivajući ga tek pobunom. Analitičari smatraju da je crnogorski ustanak imao veće izglede da su vođe ustanka Plamenac, Vučinić, Lompar i Krsto Popović bili spremni proliti bratsku krv i zauzeti Cetinje, jer imali su jake snage, 25-30.000 ljudi. Nasuprot tome, bjelaški vođa bio je odlučan. Blažo Božović, vođa cetinjske posade nije dvojio proliti bratsku krv. Napadnu akciju crnogorskih branitelja neovisnosti crnogorski unionisti su odbili uz pomoć srpskih snaga. Borbe su prerasle u crnogorski građanski rat koji je trajao do 1925., odnosno do sredine 1926. kad su ubijeni posljednji komiti.[1]
Uslijedio je progon pristaša crnogorstva. Spaljeno je 6000 crnogorskih domova. Okupirana Crna Gora pretrpjela je brojna oduzimanja elemenata svoje državnosti. Anektirala ju je Kraljevina Srbija. Regent Aleksandar Karađorđević dekretom ukinuo je autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu Crkvu i osnovao Srpsku pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori, crnogorsko svećenstvo je degradirano i dovedeno na "prosjački štap", dok samo ime Crne Gore obrisano je i više u Kraljevini SHS nije postojali ni kao zemljopisni pojam.[3]
Crnogorska pravoslavna Crkva prestala je postojati i svedena je na eparhiju koju kontrolira Srpska pravoslavna Crkva sa sjedištem u Beogradu. Anektirana Crna Gora preko okupatora našla se unutar nove državne tvorevine, Kraljevine SHS.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Razgovor Jevrema Brkovića s Tomislavom Jonjićem: Crna Gora nije srpska pokrajina, Imotska krajina br. 13, 20. lipnja 1991., str. 4.-5./ www.tomislavjonjic.iz.hr. Pristupljeno 15. studenoga 2016.
- ↑ (crnogorski) Mihailo Mandić: Nikčevićeve putešestvije po Australiji , Montenegrin Ethnic Association of Australia. Pristupljeno 15. studenoga 2016.
- ↑ (crnogorski) Mihailo Mandić: Nikčevićeve putešestvije po Australiji , Montenegrin Ethnic Association of Australia. Pristupljeno 15. studenoga 2016.