Ogata Kōrin

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 264530 od 28. listopada 2021. u 10:00 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Ogata Kōrin: "Irisi"

Ogata Kōrin (japanski: 尾形 光 琳; Kyoto, 1658. - Kyoto, 2. lipnja 1716.) bio je japanski slikar, i dizajner japanske škole slikarstva Rinpa.

Ogata Kōrin je najpoznatiji po svojim umjetničkim sklopivim zaslonima, od koji su najpoznatiji "Irisi"[1] i "Crvene i bijele šljive u cvatu" (oba djela su služebeno zabilježena kao japansko nacionalno blago). Poznat je i po slikama na keramici i lakiranom drvenom namještaju, u čemu je pomagao njegov brat Ogata Kenzan (1663. -1743). Ogata Kōrin također je bio plodan dizajner, radio je s raznovrsnim ukrasnim i praktičnim predmetima, kao što su lepeze, kutije za pisanje ili kutije za lijekove.

Oslikana posuda Ogata Kōrina

Također mu se pripisuje ponovno oživljavanje i procvat Rinpa škole japanskoga slikarstva, pedeset godina nakon što su je osnovali Hon'ami Kōetsu (1558.-1637.) i Tawaraya Sōtatsu (1570. - 1640.) Zapravo, pojam "Rinpa", zamišljen u Meiji razdoblju, znači "škola [Kō]rin".[2] Posebno je imao dugogodišnji utjecaj na Sakai Hōitsu (1761.-1828.), koji je replicirao mnoge njegove slike i popularizirao njegov rad, organizirajući prvu izložbu Kōrinovih slika na stotu godišnjicu smrti.[3]

Kōrin je rođen u Kyotu u bogatoj obitelji trgovaca Ogata, posvećenim dizajnu i prodaji finih tekstila. Obiteljsko poslovanje, pod nazivom Karigane-ya, usmjerilo se na aristokratske žene grada. Njegov otac, Ogata Sōken (1621.-1687.), bio je poznati crtač kaligrafije u stilu Kōetsu i zaštitnik kazališta Noh. Uveo je svoje sinove u umjetnost. Kōrin je bio drugi sin Sōkena. Njegov mlađi brat Ogata Kenzan bio je slavni lončar i slikar s kojim je često surađivao. Kōrin je studirao pod palicom Yamamota Sokena u školi Kanō.

Crteži Ogata Kōrina

Sōken je umro 1687. godine, a stariji brat je preuzeo obiteljski posao, ostavivši Kōrinu i Kenzanu slobodu da uživaju u znatnoj baštini. Nakon toga, Kōrin je vodio vrlo aktivan društveni život, ali njegovi su pothvati nametnuti financijskim poteškoćama u narednim godinama, dijelom zahvaljujući zajmovima koje je dobio od feudalnih gospodara. To ga je natjeralo da založi neke svoje dragocjene posjede.

Kōrin se ostvario kao umjetnik tek u kasnim godinama svoga života. Godine 1701. dobio je počasni naslov hokkyō, treći najviši rang dodijeljen budističkim umjetnicima, a 1704. godine preselio se u Edo (danas Tokio) gdje su unosne komisije bile lako dostupne. Njegova rana remek-djela, poput njegovih "Irisa", općenito su datirana u ovo doba. Tijekom tog vremena imao je priliku proučavati slike u tehnici tinte srednjovjekovnih redovničkih slikara kao što su: Sesshu Tōyō (1420.-1506.) i Sesson Shukei (1504. - 1589.). To se vidi kao važan utjecaj na njegovo djelo iz tog razdoblja.

Godine 1709. vratio se u Kyoto. Godine 1712. sagradio je kuću s atelijerom u Shinmachi ulici i tamo je živio posljednjih pet godina svog života.

Kōrin je umro, poznat, ali osiromašen 2. lipnja 1716. u 59. godini života. Njegov grob nalazi se u hramu Myōken-ji u Kyotu. Njegovi glavni učenici bili su: Kagei Tatebayashi, Shiko Watanabe i Roshu Fukae.

Galerija

Izvori

  1. http://www.columbia.edu/itc/ealac/schirokauer/iris/ Preuzeto 19. studenoga 2017.
  2. Bridge of Dreams: the Mary Griggs Burke collection of Japanese art. (2000) str. 310.
  3. Carpenter, John T. (2012). Designing Nature: The Rinpa Aesthetic in Japanese Art. str. 26.