Biokovska jela

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 264305 od 28. listopada 2021. u 09:22 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Biokovska jela
Status zaštite
Status iucn3.1 LC hr.svg

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)

Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Pinophyta
Razred: Pinopsida
Red: Pinales
Porodica: Pinaceae
Rod: Abies
Vrsta: A. alba
Podvrsta: A. alba biokoviensis (takson nepriznat)
Dvojno ime
Abies alba

Biokovska jela (Abies alba ssp. biokovensis)[1] je ekotip jele. Vrlo je otporna četinjača. Status nije dugo vremena bio potpuno reguliran. Više je desetljeća izazivao nejasnoće u znanstvenoj zajednici, no čini se da se radi o ekotipu, ni o vrsti, ni o podvrsti, ni o varijetetu.

Nejasnoće u taksonomiji

Vrlo su česte nejasnoće u taksonomiji obične jele još i danas, pa je to i kod obične jele s Biokova Abies alba.Mill.. Razlike pokazuje u morfologiji zbog vrlo karakterističnih ekoloških uvjeta, kao što se za druge vrste može vidjeti kod Silvertowna i Dousta (1995.), no to nije potvrda da se radi o drugoj vrsti, ili pak podvrsti.
U radovima su pokušali dokazati da je vrsta odnosno podvrsta Borzan i sur. (1992.), Lovrić i Rac (1992.), Rac i Lovrić (1992.), Šoljan i Šolić (1987.), Šoljan (1990.). Dvojbe su obrazložili Trinajstić (1999., 2001.) i Ballian (2005.b), argumentirajući da obična jela s Biokova nije Abies pardei Gaussen., nego da podrijetlo Abies pardei treba tražiti u sjevernoj Africi i time Abies biokovoensis nije posebna vrsta, nego je to obična jela koja se stjecajem okolnosti našla izoliranom na Biokovu, u specifičnim ekološkim uvjetima.[2]


Zbog poznata utjecaja ekoloških čimbenika na fenotip (S i l v e r t o w n i D o u s t , 1995; M o r g e n s t e r n , 1996),istraživanja obične jele s Biokova temeljena isključivo na morfološkim svojstvima, ne bi se smjela rabiti za opisivanje nove vrste, odnosno podvrste ili varije­teta, kako to navode B o r z a n a i dr. (1992), L o v r i ć i R a c (1992), R a c i L o v r i ć (1992), Š o l j a n i Š o l i ć (1987) i Š o l j a n (1990), L o v r i ć (1995). Vi d a k o v i ć (1993) i Tr i n a j s t i ć (1999, 2001) i Ballian potvrđuju da je biokovska jela samo jedan ekotip. Na molekulsko-genskoj razini obična jela s Biokove nije različita od populacija iz Gorskoga kotara. Prema Ducciju (1991.), razlike između malih izoliranih populacija obične jele, spram velikih populacija, prema od bitnoga su utjecaja i antropomorfne promje­ne koje su se zbile u posljednjih 2000 godina, i koje su na običnu jelu ostavile vidnoga traga, posebice u malim izoliranim populacijama. Populacija s Biokova i enzimski sustava u njoj su takvi da su u njoj nađeni svi izoenzimski genski lokusi, raspored migracijskih zona i broj vrpca, te odnosno mala genska odstupa­nja, svojstvena običnoj jeli u središnjoj i južnoj Europi. Biokovska popu­lacija pripada malim populacijama gdje je primjetna opterećenost miješanje "između sebe" (inbreeding), razvidno iz dobivene niske heterozigotnosti, iz čega nastaje t.zv. genetski drift (B a l l i a n 2003a, 2003b). Posljedica genskog drifta je da se populacija koju je pogodio djelimice razlikuje od susjednih populacija. Ipak, za nastanak nove vrste od takve populacije treba mnogo vremena u procesu prirod­ne specijacije. L i e p e l t i dr. (2002) bilježe da u populaciji obične jele s Biokova ima dva mitohondrijska haplotipa. Ta pojava posljedica je povijesnog postglacijalnog križanja apeninske i balkanske glacijalne provenijencije obične jele u hrvatskim krajevima. Glede činjenice da su to dva jedina specifična haplotipa ko­ji svojstvena običnoj jeli u Eu­ropi, otpada mogućnost da je na Biokovi neka druga vrsta jele.[3]

Rasprostranjenost

Po Kušenovom protonimu iz 1952. raste na biokovskim padinama od Zagvozda do Rašćana, na visini od 700 do 1500 m Raste na krševitim kamenitim olujnim vjetrometinama. Čak i u takvim uvjetima, ovo je dendrološki daleko najbogatija šumska zajednica u Hrvatskoj, koja sadrži 62 vrste drveća i grmlja zajedno. Sadrži i najveću koncentraciju drvenastih endema u jugoistočnoj Europi. Ovaj prirodni arboretum, matično stanište biokovske jele još nije zaštićen.

Na Biokovi raste na sjevernim i istočnom padinama, iznad Zagvozda, Župe i Rašćana. Širi prostor Budine čini 70% ukupnog broja stabala biokovske jele i najveća je oaza jele u Biokovu. Budinu čine vrtače Velika i Mala Budina omeđena je vrhovima Budina (1311m) i Vrvo Budine (1349 m) s preko 1500 stabala. Vrtače su vrlo udaljene od naselja, teren je gorovit i neprohodan pa šira javnost ne zna za nju, zbog čega je ondje sačuvana do danas.

Postoje naznake da možda postoje primjerci u Francuskoj. Prema predaji francuski, Napoleonovi vojnici su odlazeći ponijeli sa sobom nešto sjemenaka biokovske jele. Vrela bilježe da je koncem 19. stoljeća s neodređenog lokaliteta "negdje s Balkana" u Francusku stigla pošiljka jelovog sjemenja. Posađena je u Toulouseu u tamošnjem arboretumu. I danas ondje postoje dva velika stabla jele neobičnog izgleda, koje ne sliče nijednoj ranije poznatoj vrsti četinjača, te su opisana i nazvana Abies pardei. Mnogi su znanstvenici u njima prepoznali hrvatsku jelu biokovsku.

O biokovskoj jeli pisali su zaljubljenici u Biokovo botaničari dr Fran Kušan i dr fra Juru Radića i č.s. dr sc. Marija Edita Šolić. Teze o biokovskoj jeli osporavao im je šumar dr. Ivo Trinajstić. "Crvena knjiga" zaštićene hrvatske flore ne sadrži biokovsku jelu.

Termofilna šuma obične jele i crnoga graba (Ostryo-Abietetum/Fukarek 1963/Trinajstić 1983) šumska je zajednica koja nije dovoljno istražena i analizi­ rana u stručnoj literaturi. U Hrvatskoj su ovakve sastojine prvi puta otkrivene na Biokovu, u opsegu brdskog pojasa bukve, na nad­ morskim visinama između 850–980 m i to na kontinen­talnoj strani. Kušan i Klapka ustanovljuju da jela izgrađuje mješovite sastojine s crnim grabom, za koje smatraju da su poseban oblik reliktnih mediteransko-montanskih šuma. Trinajstić opisuje ovu zajednicu pod imenom Ostryo-Abietetum, te ju podređuje unutar reda Quercetalia pubescentis svezi Ostryo-Carpinion, a kao svojstvene uzima vrste Abies alba, Lonicera alpigena, Aremonia agrimonoides i Pulmonaria visianii, i ostali autori su prihvatili taj opis i sistematiku. Trinajstić je 1999. asocijaciju podvrgao redu Fagetalia unutar razreda Querco-Fagetea, odnos­no da u “sklopu sveze Aremonio-Fagion pripadaju ter- mofilnom kompleksu obuhvaćenom podsvezom Ostryo-Fagenion. Lovrić, M. Rac i B. Sekulić su ju istraživali i u svojim radovima spominju sastojine jele i crnoga graba, osim na Biokovu, i na području Vi­nodola, te na srednjem Velebitu u području Dabarskih kukova i na planini Poštak kod Knina. Nazivaju ih imenom Ostryo-Abietetum pardei (Kušan 1964) Lovrić 1975, smatrajući da se tu radi o posebnoj, na sušu otpornoj, “jadranskoj crnoj jeli” – Abies pardei Gaussen, a sastojine zajednice s crnim grabom imaju drugu sistematiku, florni sastav i svoj­stvene vrste.[4]

Osobine

Iglice su joj duge 14 do 19 mm, odozdol su tamnijih i manje izraženih pepeljastosivih pruga. Na dolnjim su granama iglice šiljaste. Kora ove podvrste jele je olovnocrne boje i uzdužno izbrazdana-raspucala, kao kod crnog bora. Stara krošnja je većinom pravilna stožasto-piramidalna i prema dnu proširena. Grane su uzdignute i oštrijeg izduženog vrha. Biokovska jela se podmlađuje iz panja. Pojedina stabla biokovske jele dosežu visinu 30 metara i opseg 4 metra.

Zaštita

Dio područja gdje raste je zaštićeno. Nalazi se unutar Parka prirode Biokovo. Unutar tog parka prirode kao rezervat šume bukve i jele zaštićeni su predjeli Kimet-Sutvid (806 ha) i Kaoci (185 ha).

Abies alba Mill. svrstana je u IUCN-ov popis ugroženih vrsta.[5]

Primjena

Biokovska jela ima široku primjenu, osobito u gradnji doma. Ovdašnji domovi imaju barem nešto od ove jele, poput čabruna, greda, daske za podove, ili onim pratećih poput vrata, škura, stolova, banaka, kreveta te ostalog namještaja.

Bibliografija

Izabrani radovi na ovu temu.[6][4]

  • Lovrić, A. Ž., M. Rac, 1992.: Suhe jelove šume na primorskim vjetrometinama (Abieti-Quercion i Calamagrostio-Abietion), 6 lUFRO Tannen-symposium, 143—150, Zagreb.
  • Lovrić, A. Ž., 1995.: Taksonomske i biocenološke osobitosti olujnih obala i primorskih vrhova duž Taurodinarskog velekrasa. Diss. http://www.mzt.hr/projekti9095/l/08/004/rad_h.htm#rad7
  • Rac, M., A. Ž. Lovrić, B. Sekulić, 1988: Ekolo­gija i rasprostranjenost jadranske crne jele i submediteranskih jelovih šuma na primorskom kršu. IV. Kongres ekologa Jugoslavije, Plenarni referati i izvodi saopštenja: 371–372, Ohrid.
  • Rac, M., A. Ž. Lovrić, 1992: Trockene windbedingte Tannenwaldbestande von kroatischen Küstenbergen (Abieti-Quercion und Calamagrostio-Abietion). 6. IUFRO – Tannensymposium: Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 143–152, Zagreb
  • Rac, M., 1995: Flora i vegetacija Vinodola i Viševice i njihov geobotanički položaj. Doktorska diserta­cija, Institut “R. Bošković”, Zagreb.
  • Rac, M., A. Ž. Lovrić, 1987: Prilog flori biokovskog područja, alge i vaskularna flora. Acta Biokovica IV: 31–46, Makarska.
  • Rac, M., A. Ž. Lovrić, 1992: Taxonomische Variationsabrisse der Tannensippen Westbalkans und neue Natursorten der endemischen Abies pardei mit ihren Hybriden. 6. IUFRO – Tannen-symposium: Šumarski fakultet Sveučilišta u Za­grebu 57–65, Zagreb
  • Šoljan, D. 1986.–87: Prilog poznavanju jele na Biokovu. Glasnik Zemaljskog muzeja BIH, Nova serija 25–26: 53–96, Sarajevo.
  • Šoljan, D., 1990: Novi varijetet vrste Abies alba Mill., Zbornik radova Naučnog skupa “Popula­cija, vrsta i biocenoza”, Bilten društava ekologa BiH, vol. 5: 77–79.
  • Trinajstić , I., 1983: Termofilne jelove šume sa cr­nim grabom As. Ostryo-Abietetum (Fukarek) Trinajstić, ass. nov. na planini Biokovu u Hrvat­skoj. Poljopr. Šum. 29(2): 27–36, Titograd
  • Trinajstić, I., 1999: Što su Abies pardei Gussone i “Abies biokovoensis”? Šumarski list 123(1–2): 11–16.
  • Kušan, F., B. Klapka, 1964: Ein sonderbarer Tannenwald auf dem Biokovo in Dalmatien. Informationes botanicae, vol. 3: 20–28, Zagreb

Izvori

  1. ↑ šumska zajednica Hrvatska enciklopedija LZMK. Pristupljeno 14. studenoga 2017.
    "Na pojedinim područjima značajan je dalmatinski crni bor, a na Biokovu i biokovska jela (Abies alba ssp. biokovensis)."
  2. ↑ [1]
  3. ↑ Dalibor Ballian: Novi prilog poznavanju obične jele (Abies alba Mili.) s Biokova, Šumarski list, br. 1-2, CXXIX (2005), str. 65-67. Pristupljeno 14. studenoga 2017.
  4. ↑ 4,0 4,1 Joso Vukelić, Dario Baričević, Davor Racić: Šuma jele i crnoga graba (Ostryo-Abietetum/Fukarek 1963/Trinajstić 1983) u vinodolskom zaleđu, Šumarski list br. 9–10, CXXX (2006.), str. 388.-389.
  5. ↑ "IUCN-ov crveni popis ugroženih vrsta 2016-3". IUCN. http://www.iucnredlist.org/search Pristupljeno 17. studenoga 2017. 
  6. ↑ Šumari.hr

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Biokovska_jela&oldid=264305"