Tadija Smičiklas (Reštovo, Žumberak, 1. listopada 1843. - Zagreb, 8. lipnja 1914.), bio je hrvatski povjesničar, političar i publicist, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, rektor Zagrebačkog sveučilišta i predsjednik Matice hrvatske. Proglašen je za počasnog građanina Grada Zagreba.
Tadija Smičiklas rođen je u Reštovu 1843. godine. Školovao se u obližnjim Sošicama, nakon čega je pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1863. godine. U Grkokatoličko sjemenište na Gornjem gradu je primljen, ali je maturirao kao laik, jer je napustio sjemenište da bi se posvetio profesorskom zvanju. Od 1863. do 1864. godine bio je profesorom povijesti i hrvatskog jezika u osječkoj gimnaziji. 1864. godine studirao je povijest i zemljopis u Pragu a 1865. povijest u Beču. Diplomirao je povijest na Sveučilištu u Beču 1969. godine. Nakon studija bio je profesorom povijesti i hrvatskoga jezika na riječkoj gimnaziji (1870.-1873.), a od 1873. do 1881. godine bio je profesorom na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. 1882. godine postao je redovitim profesorom na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1883. izabran je redovitim članom JAZU. Studijske godine 1886./87. bio je dekan Filozofskoga fakulteta, a odmah potom izabran je i za rektora hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu (1888.-98.). Od 1875. godine odbornikom je Matice hrvatske, a 1889.-1891. i njezinim predsjednikom. Zajedno s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim založio se 1874. godine za preimenovanje Matice ilirske u Maticu hrvatsku. Godine 1900. izabran je za predsjednika JAZU i na tom položaju ostao je do smrti. Umirovljen je 1905. godine, na vlastitu molbu.
Smičiklas je bio izuzetno štovan u svim staležima društva i kao veliki domoljub i kao sjajan znanstvenik. Kako je bio neženja često se kod njega skupljala intelektualna zagrebačka (i hrvatska) elita.
Umro je u Zagrebu, 8. lipnja 1914. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.