| Većinski narodi | Udio Hrvata |
|---|---|
|
|
Općina Soli je planirana administrativna jedinica u Bosni i Hercegovini. Politička je težnja Hrvata tuzlanskog kraja,[1] koju joj jamči Ustav Federacije BiH. Prema, glavi V. točka 2.2 Ustava Federacije, "Na prostorima gdje su Hrvati manjina imat će pravo formirati svoje upravne jedinice - općine da bi zadovoljili svoje nacionalne i kulturne interese".[2] Osnivanje ove nove općine legitimni i opravdan zahtjev lokalnog hrvatskog stanovništva koji je u skladu s Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi, Ustavu Bosne i Hercegovine i po Zakonu o jedinicama lokalne samouprave. Nove općine se osnivaju u skladu s "Odlukom o jedinstvenim kriterijima za uspostavu novih općina". Prema postojećoj zakonom utvrđenoj proceduri, koja se valja ispoštovati, a na osnovu koje se mora donijeti odluka o osnivanju nove općine, može se osnovati ovu općinu, slično kao 1998. godine kad je osnovana općina Sapna, Usora, Doboj Istok, Domaljevac itd.[3][4]
Korijeni su ideje 18. studenoga 1991. godine. Cilj je bio međusobno povezivanje, razmjena informacija, promidžba kulturnog nasljeđa i okupljanje Hrvata od Drijenče do G. Živinica, od Križana do Bistarca, danas rasutih u 5 općina (Tuzla, Živinice, Lukavac, Čelić i Srebrenik).[5] Zaživjela je ratne 1992. godine. Predoblik je Hrvatska zajednica Soli kao vid samoorganiziranja Hrvata u obrani Bosne i Hercegovine. HZ Soli nije prerasla u Općinu Soli.[1]
Općinom Soli bi se mnogo pridonijelo političkoj ravnopravnosti tuzlanskih Hrvata, jer u 65 naselja kod Tuzle Hrvati u čak 32, tj 49,24% naselja imaju apsolutnu većinu. Teritorijalno tvore jednu teritorijalno povezanu cjelinu. Formiranjem ove Općine, Hrvati bi tako osigurali ravnomjernu zastupljenost u institucijama Grada Tuzle kroz mjesne zajednice i na županijskoj razini. Svojom općinom Hrvatima bi bilo omogućeno sve što im pripada po slovu Ustava i pripada, a danas zbog velikog političkog pritiska SDP BiH, SDA i OHR-a, još uvijek nije ostvarivo ni u Tuzli ni na razini cijele BiH, jer Hrvati doživljavaju političko-društveno i institucionalizirano ignoriranje, tretira ih se kao apstraktne građane, a kad se bore za pripadajuća im prava, etiketira ih se kao "djeljitelje i mrzitelje Bosne", "nacionaliste" i kao nasljednike kojekakvih profašističkih tvorevina.[1]
Posebna općina Soli imala bi svoje posebno općinsko središte, sama odlučivala o ekonomskim ulaganjima, poticanju seoskog gospodarstva i privatnog poduzetništva, osnivanju svojih osnovnoškolskih i srednjoškolskih obrazovnih institucija, unaprijeđenju zdravstvene i socijalne zaštite te tako spriječila iseljavanje hrvatskog stanovništva koje je tuzlanski kraj napustilo u tri velika vala, zbog čega danas u Tuzli i okolici od nekadašnjih 50.000 Hrvata danas je tek 15.000.[1]
Komunizam je Hrvatima Miladije, Hudeča, Bukinja, Husina i Poljane konfiscirao zemlju i na njoj je izgrađena čitava industrijska zona. Kapitalni industrijski objekti tuzlanske industrije TE Tuzla, Dita i Hak katastarski se nalaze na zemlji oduzetoj od Hrvata iz hrvatskih sela Husina i Bukinja. I novi rudnik soli je u hrvatskom naselju Tetima. Već od prije aktivni rudnici uglja Dubrave i Bukinje djelomično ili potpuno su na hrvatskoj zemlji. Cijeli hrvatski zaseok južno od Tuzle uklonjen je radi izgradnje rudnika. Do danas je većina hrvatskih naselja ruralnog tipa bez značajnije infrastrukture. Jugokomunističke vlasti su godinama sustavno zapostavljali hrvatska naselja, da bi gospodarski nazadovala, oslabila gospodarsku osnovicu Hrvatima i prisilila ih na iseljavanje i prodaju zemljišta. Vodila su politiku u korist općinskih središta, u kojima je mjesta za posao bilo najviše za nehrvate. Hrvati, tradicionalno rudari i fizički radnici, na glasu kao dobri radnici, nisu mogli naći posla u svom kraju nego su ih vlasti natjerali da u potrazi za poslom odlaze na Zapad u rudnike Rurske oblasti i Slovenije. Industrijalizaciju su sprovodile zakašnjelo, a i tad na štetu Hrvata. Na zemlji oduzetoj od Hrvata komunističke vlasti su gradile različite industrijske pogone, no ondje nisu zapošljavali Hrvate. Ciljano su zapošljavani radnici pristigli iz drugih dijelova bivše države, najviše Srbi i Muslimani. Tako su za dugo vremena promijenile narodnosnu strukturu stanovništva na štetu Hrvata. Nažalost, taj proces je nastavljen i nakon demokratskih promjena.[3]
Osnivanje ove općine ekonomski je opravdano, na korist svim narodima. 65 većinski hrvatskih naselja i i veliki broj zaselaka s hrvatskim stanovništvom u relativno i apsolutno većinskim muslimanskim naseljima tvore jednu teritorijalno povezanu cjelinu na kojoj živi oko 25 do 30 tisuća Hrvata. Ovaj uglavnom kompaktan teritorij zajedno s općinom Ravne, izgradnjom novih cestovnih pravaca tvori, tvori jednu teritorijalnu cjelinu koja se proteže sve do Save. Pristaše formiranja općine Soli obrazlažu da formiranjem općine Soli, postojeći pogoni bi plaćali komunalnu naknadu novoosnovanoj općini, od koje bi se financirali strateški projekti za dalji razvoj općine. Desetljeća komunizma i ciljane politike dekroatizacije Tuzle kroz progone smanjila su udio Hrvata. Usprkos svim tim povijesnim nedaćama, Hrvati, premda malobrojniji od Muslimana i danas Bošnjaka, još uvijek su vlasnici najviše zemlje u općini Tuzla, čime se Hrvatima otvara mogućnost izgradnje gospodarskih zona na teritoriju općine. U vlasništvu Hrvata su ogromne površine obradivog zemljišta i šuma. Hrvati nastanjavaju prostore na blagim uzvisinama i brežuljcima. Ti prostori su idealni za razvoj stočarstva, voćarstva i povrtlarstva. Osnivanjem posebne općine stvara se mogućnost osnivanja općinske razvojne agencije sa školovanim i stručnim ljudima s prostora općine premostili bi se znanjem i organizacijom svi prvotni nedostatci. Agencija bi pronalazila partnere lokalnim poduzetnicima, pronalazila izvore za financijsku potporu te educirala obrtnike i poduzetnike o prednostima udruživanja u klastere i zadruge. Planskom eksploatacijom šumskog bogatstva, stekli bi se uvjeti i za razvoj drvne industrije itd. Ekonomsko ojačanje uživali bi svi narodi koji žive na tom teritoriju, a efekt ekonomskog prosperiteta ovih izoliranih krajeva prelio bi se i na susjedne općine sa bošnjačkom i srpskom većinom.[3] Na projektu općine Soli radio je kasniji predsjednik Federacije BiH Ivo Andrić Lužanski. Legalni i legitimni projekt predan je u Zastupnički dom federalnog parlamenta 1996. godine, no nažalost nikada nije ugledao svjetlo dana. BiH nikad tu nije primijenila Europsku povelju o lokalnoj samoupravi. [6]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Dnevnik.ba Gloria Lujanović, Dnevnik.ba:Je li Tuzla uistinu multikulturalna i tolerantna ili je riječ o velikoj podvali?, Napisano 1. lipnja 2016. Objavljeno 15. veljače 2017. (pristupljeno 22. svibnja 2017.)
- ↑ HZ Soli (D.S.): Prava Hrvata u tuzlanskoj regiji (Ratni članak) - 11/1994 Izvor: Odjek branitelja br. XII, studeni 1994. (pristupljeno 28. svibnja 2017.)
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Portal Hrvata Bosne i Hercegovine Anto Sluganović/Posavski-Obzor.Inf: Općina Soli - legitiman i opravdan zahtjev Hrvata 2. svibnja 2010. (pristupljeno 21. rujna 2017.)
- ↑ Polis Europska povelja o lokalnoj samoupravi
- ↑ Facebook Soli (pristupljeno 24. svibnja 2017.)
- ↑ Dnevnik.ba Tvrtko Milović: Intervju Ivo Andrić Lužanski: Hrvatska samouprava je svijetla točka hrvatske politike u BiH 24. ožujka 2017. (pristupljeno 21. studenoga 2017.)
Vanjske poveznice
- Je li Tuzla uistinu multikulturalna i tolerantna ili je riječ o velikoj podvali?
- Soli
- YouTube
- Portal Hrvata Bosne i Hercegovine Anto Sluganović/Posavski-Obzor.Info: Općina Soli - legitiman i opravdan zahtjev Hrvata, 2. svibnja 2010.
- Župa Soli part 1, Drenacki Vukovi, Datum objavljivanja: 9. srp 2011.
- Župa Soli part 2, Drenacki Vukovi, Datum objavljivanja: 9. srp 2011.
- Župa Soli part 3, Drenacki Vukovi, Datum objavljivanja: 9. srp 2011.
- Posavski obzor Općina Soli