Milo Cipra (1906. – 1985.) bio je hrvatski skladatelj, glazbeni pisac i pedagog. U Zagrebu je diplomirao filozofiju (1931.) i kompoziciju (1933.). Radio je kao srednjoškolski profesor i od 1941. kao profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (u razdoblju od 1961. do 1971. bio je i dekan Akademije). Od 1976. godine bio je izvanrednim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Kao skladatelj je u početku bio pristaša neonacionalnog smjera, potom neobaroka, a postupno je napuštao tonalitetnost te u svojim skladbama počeo slobodnije rabiti disonantne sklopove, katkada dodekafoniju i elemente glazbene avangarde. Skladao je pretežno instrumentalnu i komornu glazbu, klavirska i vokalna djela te glazbu za filmove. Pisao je glazbene kritike i studije. Kao skladatelj naročito izražene intelektualne i glazbeničke erudicije Cipra je, kao možda nijedan predstavnik njegova naraštaja, uvijek zbivanja oko sebe nastojao uklopiti u osobni skladateljski izraz tako da se njegov opus u cjelini može držati svojevrsnom okosnicom razvoja hrvatske glazbe 20. stoljeća, posebno s obzirom na transformacije folklornog idioma u suvremenije izraze.