Bela krajina
Bela krajina, područje u jugoistočnoj Sloveniji uz granicu s Hrvatskom, smještena između rijeke Kupe na jugu i istoku te Žumberačke gore na sjeveru. Najvažnija naselja su Črnomelj (14717 st.), Metlika (8419 st.) i Semič (3862 st.).[1]
Područje ima dinarsko-krška obilježja, a klima je umjereno kontinentalna. Stanovništvo čine većinom Slovenci, uz određen broj Hrvata i Srba. Tijekom srednjeg vijeka, Bela krajina je do 12. stoljeća pripadala Hrvatskoj i nalazila se pod crkvenom jurisdikcijom Zagrebačke biskupije, da bi od druge polovice 12. stoljeća bila priključena Kranjskoj i potpala pod nadležnost Akvilejske patrijaršije. U 14. stoljeću pripala je Habsburgovcima.
Povijest
Tijekom osmanske ugroze u 16. stoljeću, područje Bele krajine naselile su izbjeglice iz hrvatskih krajeva, osobito uskoci, zbog čega se izmjenio etnički sastav tog teritorija.[1] Zašto se stanovništvo Bele krajine u ranom novom vijeku samo označavalo Hrvatima te svoj jezik nazivalo hrvatskim, pisao je o tome već u 17. stoljeću polihistor Janez Vajkard Valvasor u svom monumentalnom radu Slava Vojvodine Kranjske (1689.). Kranjskim Hrvatima namijenio je čak posebno poglavlje, a jezik, nošnju i običaje ljudi u Beloj krajini označio kao hrvatske i na više drugih mjesta.[2] Potkraj stoljeća (1795.) u izvoru crkvene provenijencije govor Župe Vinica na krajnjem jugu Bele krajine označen je hrvatskim lingvonimom dok se u vremenskom raspon između 1643. i 1712. intelektualaci podrijetlom iz Bele krajine, odnosno povijesne Metlike u matičnim knjigama sveučilištâ u Grazu i Beču većinom izjašnjavaju Hrvatima. U spomenutom rasponu od 70 godina čak je 88% studenata opredijeljenih kao Hrvati(Croata) (30 od ukupno 34), a samo četvoricu u matičnim knjigama obaju sveučilišta nalazimo upisane kao Kranjce (Carniolus)[3]
Bilješke
Vanjske poveznice
- Bela krajina - Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 7.3.2016. (hrv.)