Dvorac Odescalchi u Iloku

Ilok, najistočnije naselje Hrvatske smješteno na uzvišenju pedesetak metara iznad desne obale Dunava, stoljećima je bio političko, trgovačko i kulturno središte zapadnog Srijema. Zbog sličnosti položaja u literaturi se Ilok često nazivao drugim Budimom. Takvoj laskavoj usporedbi pridonosi i sam obris Iloka koji je okružen jakim srednjovjekovnim zidinama, unutar kojih se ističu plemićki dvorac i franjevački samostan sa crkvenim zvonikom. Vrtovi i voćnjaci kojima je brijeg obrastao pridonose cjelokupnom ambijentu.

Ilok sa svojim srednjovjekovnim utvrđenim gradom i podgrađem tvori skladnu i gradograditeljski vrijednu cjelinu, koja je stoljećima nastajala, ali i bivala razarana. Srednjovjekovni gradski zidovi s kulama i njihovi tragovi danas jasno određuju Gornji grad dok je tkivo unutar tih zidova nastajalo tijekom vremena. Različita povijesno-stilska razdoblja ovdje ostavljaju traga, od ranoromaničkih, gotičkih i orijentalno-turskih, preko barokno-klasicističkih i neogotičkih do arhitekture 20. stoljeća.

Pitanje vlasništva - knezovi Iločki ili obitelj Odescalchi

Najpoznatiji vlasnici Iloka bili su Nikola Iločki i njegov sin Lovro u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća, a to je ujedno i razdoblje najvećeg uspona Iloka u srednjem vijeku. Nikola Iločki, ban Hrvatske, Slavonije i Srijema te kralj Bosne, poznat nam je kao graditelj i obnovitelj iločkih zidina. On je proširio postojeću utvrdu izgradivši nove obrambene zidove duge više od i pojačane s trinaest kula. Unutar utvrde bilo je pet crkava s franjevačkim i augustinskim samostanom. U zapadnom dijelu utvrde gradi veliki četverokrilni dvorac na dva kata. Ugaona dvorana na drugom katu bila je osvijetljena renesansnim, velikim križnim (českim) prozorima. Spomenuti prozori otkriveni su istraživanjima 2001. i 2002. godine kada su u građi zidova otkriveni klesanci križne podjele njihovih prozorskih otvora.  S njegovim sinom Lovrom, koji vjerojatno nastavlja očeve radove, izumire obiteljska loza 1525. godine kada grad osvajaju Turci i nastupa razdoblje zapuštenosti dvorca.

Teritorij Slavonije, Srijema i Baranje oslobođen je od Turaka krajem 17. stoljeća. Dio oslobođenog teritorija priključuje se Vojnoj krajini, a preostale površine feudalnih veleposjeda služe carskoj blagajni kako bi podmirila dugove i nagradila istaknute pojedince za vjernost i uspjehe. Srijemski posjedi sa sjedištem u Iloku poklonjeni su 1697. godine Liviju Odescalchiju, predstavniku bogate i utjecajne talijanske obitelji i nećaku desetljeće ranije preminulog pape Inocencija XI., kako bi se odužilo za papinu novčanu pomoć u protuturskim akcijama. Ovom gestom nagrađeno je i Livijevo sudjelovanje u obrani Beča za vrijeme turske opsade 1683. godine. Livio Odescalchi imenovan je srijemskim knezom s pravom kovanja vlastita novca i pravom dodjele plemićkih titula. Obitelj Odescalchi vlastelinstvo i dvorac u Iloku posjedovat će dva i pol stoljeća, točnije do 1944. kada su dvorac i posjed postali državno vlasništvo. Iz te utjecajne obitelji poteklo je nekoliko važnih imena, biskupa, kardinala, velik broj bankara i spomenuti papa (Benedetto Odescalchi = Inocent XI.). Rijetki boravci Odescalchija u Iloku navode se kao uzrok postupaka i opsega obnove dvorca. Dvorac je obnavljan za Livija III. 1839. godine i za Baltazara III 1889. godine. Bitno je napomenuti da su se svi građevinski zahvati zbivali unutar perimetra vanjskih zidova srednjovjekovno-renesansne građevine Nikole Iločkog.

Utvrda i palas Nikole Iločkog

Početak snažnih turskih prodora na naše prostore tijekom druge polovice 15. stoljeća primorao je Nikolu Iločkog da utvrdi Ilok pred nadolazećom invazijom. Kako je i sam imao iskustva u ratovanju s turskom vojskom u opsadama Beograda, odlučuje primjeniti novi sustav utvrđivanja koji se u to vrijeme javio u sjevernoj Italiji i središnjoj Europi, a na čijem je izvoru bio zahvaljujući dobrim vezama s dvorom Fridrika III. Utvrde, koje i danas znatnim dijelom stoje, sastoje se od kružnih kula, polukula, kvadratnih kula, bastiona, barbakana na ulazu te zidina koje sve to povezuju. Ilok je tako s tri strane bio okružen zidinama, dok je četvrtu, zapadnu stranu zatvarao palas knezova Iločkih, a branila ju je još i velika utvrda – bastion. Na južnoj i istočnoj strani zidina nalazile su se polukule i kule kvadratnog tlocrta koje je povezivao zid od cigle povezane klasičnim gotičkim vezom na čijem vrhu nalazimo oblik otvorenog braništa – krunište s parapetom i stražarskom stazom. Za razliku od južne i istočne strane utvrde, koje još uvijek podsjećaju na srednjovjekovne sustave utvrđivanja, sjeverni dio pokazuje primjenu novih sustava – zatvorenog pokrivenog braništa (pasarela), odnosno natkrivenog hodnika koji je vjerojatno povezivao palas knezova Iločkih unutar utvrde i nekadašnji burg na sjeveroistočnom dijelu Iloka, koji je bio uklopljen unutar novih zidina. Ovako utvrđeni Ilok nikako više nije mogao nositi naziv burg, kao u 14. stoljeću, ali nije bio ni grad jer je naselje bilo smješteno oko utvrde te na drugoj obali Dunava i posebno utvrđeno. Ilok je tako u rukama Nikole Iločkog postao kraljevska rezidencija koja je u unutrašnjosti svojih zidina imala palas - kraljevski dvor, crkve, samostane i moguće kovnicu novca u jednoj od kvadratnih kula. Sa svojim srednjovjekovnim utvrđenim gradom – feudalnim sjedištem (Gornji grad) i srednjovjekovnim podgrađem (Donji grad) – Ilok predstavlja impresivno zdanje te je nerijetko nazivan i najljepšim gradom svog doba.

Palas (kaštel) glavna je stambena zgrada i reprezentativni stambeni prostor unutar obrambenog sustava srednjovjekovnog grada. Kao kvalitetniji oblik stanovanja zamijenio je dotadašnji stambeni prostor u glavnoj gradskoj kuli. Građen je najčešće na dva kata s podrumskim prostorijama koje su služile kao tamnica i razna spremišta. Smatra se da je gradnja palasa, smještenog na zapadnom dijelu utvrđenog Iloka, vjerojatno započela kad i gradnja prvih kvadratnih kula, sredinom 15. stoljeća, o čemu svjedoče jednake profilacije prozora sa šprljicima na srednoj kvadratnoj kuli koji se pojavljuju i na samom palasu.

Nažalost, danas nismo u mogućnosti doći do točnog i detaljnog opisa palasa: on je razrušen prilikom opsade Iloka i oslobađanja od Turaka te nakon 18. stoljeća upisan u zidove dvorca Odeschalchi. Tako je ostao neotkriven sve do 2000. godine, kada započinju kontinuirana istraživanja na području dvorca kako bi se otkrio nekad impresivan palas Nikole Iločkog.

Dvorac Odescalchi

Današnji dvorac knezova Odescalchi nastajao je tijekom 18. i 19. stoljeća te sadrži dijelove ziđa srednjovjekovnog kaštela koji su već i Turci pregrađivali. Dvorac je knezovima služio kao ljetnikovac, a građen je vjerojatno početkom 18. stoljeća (1721.?). Današnji izgled rezultat je dugogodišnjeg razvoja.

Dvorac u Iloku dvokatna je građevina s tlocrtom u obliku slova „U“. Većina dvoraca i kurija jednokatne su zgrade s visokim ili niskim prizemljem i s katom, a ponekad s podrumom. Tako da ovaj dvorac, zajedno s dvokatnim dvorcem u Popovači, predstavlja iznimku u cijeloj sjevernoj Hrvatskoj. Također, ovaj dvorac jedan je od nekoliko dvoraca koje za naše prilike možemo imenovati vrlo velikima (površina iznad ).

Sjeverno dvorišno pročelje, okrenuto je prema Dunavu i rastvoreno arkadama na tri razine (prizemlje i dva kata). Arkade na pročelju i trokrilni tlocrt nam odaju barokna obilježja. U dvorac se ulazi sa sjevernog dvorišnog pročelja, a do njega dolazimo kroz kolni prolaz u istočnom krilu dvorca. Sve tri razine glavnog (južnog) krila dvorca tlocrtno su  jednake: uzak dugačak hodnik s otvorenim arkadama na sjevernom (dvorišnom pročelju), stubište otprilike po sredini, pet soba u nizu s prozorima na južnom pročelju i s ulazima iz dugačkog hodnika. U prizemlju i na prvom katu nalazimo svođene prostorije, dok je drugi kat dvorca s ravnim stropom. Poznata nam je i funkcionalna organizacija prostorija. U prizemlju vlastelinska pismosprema, na prvom katu tajni dvorski arhiv s poveljama vezanim za imanje te dvorski muzej s izlošcima iz prapovijesnog, rimskog i turskog doba. Drugi kat sadrži odaje za stanovanje s lovačkim trofejima, umjetninama, oružjem i bibliotekom s portretima knezova. Neposredno prije Drugog svjetskog rata knezovi u Rim prenose svoju knjižnicu i dio umjetnina. Tijekom rata dvorac je korišten pretežito u vojne svrhe, godine 1948. već je prazan i uništen. Upropaštavanje se nastavlja izgradnjom vodospreme gradskog vodovoda na tavanu i rušenjem zidova drugog kata radi uređenja dvorane za tjelovježbu. Od 1969. u dvorcu su Muzej grada Iloka i galerija slika. Uz dvorac u Iloku u 18. stoljeću postojao je i vrt, a od kraja 19. stoljeća i perivoj, što ne čudi jer tradicija vrtova postoji ovdje od turskog doba. Perivoj je bio namijenjen samo kneževskoj obitelji, od 1956. postaje javni gradski park, a 1973. biva zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture.

Obnove u 18. stoljeću

Livio Odescalchi, novi gospodar Srijema, nije odmah počeo sa sustavnom obnovom dvorca, a i činjenica je kako obitelj Odescalchi tijekom 18. stoljeća rijetko posjećuje svoja srijemska imanja. Ovo je jedan od razloga već spomenutog dugog perioda obnove. Prvu opsežniju obnovu predstavlja ponovna izgradnja srednjeg, južnog krila. Novoizgrađeno krilo odgovara formatom onom iz 15. stoljeća, visoko je tri kata, a širina je određena prema starom podrumskom, bačvasto nadsvođenom prostoru. Srednjovjekovna opekom građena vanjska pročelja ostaju nepromijenjena i neožbukana. Zbog njihove masivnosti, prozori i vrata novosagrađenih prostorija bili su okrenuti prema dvorištu i to je novo pročelje bilo ožbukano. Slijedi izgradnja zapadnog bočnog krila, također u visini tri kata. Vladimir Marković navodi kako se zapadno krilo ne temelji na promišljenom arhitektonskom projektu. Njegovom izgradnjom samo je povećan stambeni prostor dvorca i to na nespretan način. Položaj stubišta ne omogućuje povezanost prizemnih prostorija s prostorijama prethodno obnovljenog, južnog krila. Prizemlje zapadnog krila i visinski nije kompatibilno s južnim, jer nema podruma, tako da su plohe prizemnih prostorija u razizemlju. Prozorski otvori raspoređeni su aritmično. Situacija nije bolja niti u južnom krilu gdje se prostorije jednoliko nižu na tradicionalan i stilski nezanimljiv način. Ritam prozorskih otvora na sjevernom, novom pročelju je ujednačen dok gruba žbuka sa zaglađenim iscrtanim i obojenim trakama zamjenjuje arhitektonsku plastiku.

U 18. stoljeću dolazi do bitne neutilitarne obnove, koja će značajno obilježiti budući izgled dvorca.  Naime, uz sjeverno pročelje južnog krila uz sve tri etaže prigrađen je arkadno rastvoreni hodnik koji seže punom dužinom, od prethodno izgrađenog zapadnog krila dvorca pa do istočnog srednjovjekovnog krila. Prijašnji vanjski zid krila raščlanjen samo trakom stilizirane rustike i prozorima sada dobiva novu kulisu. Hodnici su rastvoreni sa sedam arkada čije lučne nadvoje nose stupci u prizemlju i prvom katu pojačani pilastrima pseudodorskih kapitela i odsječcima gređa, a katove odijeljuju višestruko profilirani vijenci. Arhitektonska plastika izvedena je u opeci prema razrađenom projektu prema kojem je arkadno pročelje trebalo biti neožbukano. Ono je tako bilo usklađeno s ostalim neožbukanim srednjovjekovnim vanjskim zidovima dvorca. Novija istraživanja pokazat će da je do žbukanja došlo već u 18. stoljeću, ali ne znamo točno kada. Postavljanje ovih arkadno rastvorenih hodnika nije bilo ni najmanje utilitarno kao standardna prostorna shema kod višekrilnih dvoraca srednje Europe, jer hodnik nije vratima povezan sa svakom prostorijom, nego su vrata samo na krajevima s prozorskim otvorima između njih. Ovom prigradnjom nije poboljšana komunikacija i umanjila se udobnost boravka izlaganjem pogledu iz hodnika. Srednjoeuropskoj je tradiciji u 17. i 18. stoljeću strano i oblikovanje pročelja stambene arhitekture neožbukanom opekom. Upravo u tim specifičnostima Vladimir Marković pronalazi reference rimske arhitektonske kulture. Njih ne pronalazi samo na temelju plastičkog oblikovanja i upotrebe građevnog materijala, nego i u samoj ideji prigradnje arkadnog pročelja starijoj građevini. Od 15. stoljeća obnavljaju se ranokršćanske bazilike tako da se posve jednostavnim pročeljima prigrađuju arkadno rastvorena predvorja u prizemlju i na katu. Pitanje je može li se naći i podudarnost ovakvog tipa pročelja s rimskim palačama i vilama, a ne samo s crkvenim građevinama Rima. Bočno pravokutno istaknuta krila te središnji, plastički naglašeniji, arkadni dio pronalazimo i u papinskoj narudžbi u Rimu – palači Barberini. Želja za ovakvim referencama obitelji Odescalchi, upotrebljenim stotinu godina nakon izgradnje palače Barberini (najznačajnije rimske rezidencije baroknog razdoblja), pokazuje nam njihovu težnju ka većem društvenom statusu. Arkadno pročelje dvorca u Iloku izgrađeno je prije 1793., tako da vremenski i stilski pripada razdoblju rimskog kasnobaroknog klasicizma. Jednostavni arhitektonski oblici čitkog i strogog slijeda i pseudodorski kapiteli prizemlja te kata otkrivaju rimski arhitektonski ukus druge polovice 18. stoljeća.

Treća arkada sa zapadne strane u visini sva tri kata značajno je šira od ostalih, a razlog tome bilo je planiranje da se ta arkadna os u budućim dogradnjama nađe u sredini pročelja. Stoga prilikom projektiranja arkadnog pročelja planiralo se izgraditi drugo bočno krilo u širini dvije istočne arkade, čime se šira arkada pozicionira na sredini. Ta zamisao provedena je u 19. stoljeću kad pročelje postaje dugačko pet arkadnih otvora.

Obnove u 19. stoljeću

Intervencije 19. stoljeća dominantne su u današnjem izgledu građevine. O njima se donedavno nije znalo ništa, ali istraživanja su potvrdila kako je dvorac temeljito obnovljen najamanje dva puta tijekom 19. stoljeća. Dragan Damjanović otkriva kako je prvu obnovu 1839. godine vodio istaknuti bečki arhitekt Karl Rösner, a drugu arhitekt Herman Muller.

Studijski boravak u Rimu i kretanje u tamošnjim umjetničkim krugovima Rösnera zasigurno  dovodi u kontakt s članovima obitelji Odescalchi, koji su ionako rijetko boravili u Iloku. Praktičnost putovanja te vezanost ovog arhitekta uz carski dvor zasigurno pridonose angažmanu Rösnera od strane ove ugledne obitelji. Na temelju izvora možemo okvirno zaključiti koje točno zahvate poduzima na dvorcu. Nakon posjete Iloku počinje s izradom projekta za novu fasadu i pregradnju dvorca, na kojima je intenzivno radio u veljači 1839. godine, a čak se pobrinuo da izvođači radova i zidari dođu direktno iz Beča. Arhitekt dograđuje dvokatno istočno krilo kako bi postigao simetriju s već izgrađenim zapadnim krilom. Ne pokriva ga krovom nego ga na vrhu popločuje i time stvara veliki balkon koji je okružen kruništem, elementom arhitekture romantičnog historicizma. Grafike iz 19. stoljeća pokazuju kako je gornji dio fasade južnog krila jednostavno raščlanjen plitkim lezenama, a kod donjih dijelova fasade teško je zaključiti kako ih je točno Rösner oblikovao. Damjanović povlači analogiju sa samostanom u Klosterneuburgu i na temelju nje zaključuje da je rad na fasadi južnog krila zasluga bečkog arhitekta. Sličnosti pronalazi u motivu rustike i njezinom korištenju te eliptičnim prozorima. Također, velike razlike u tretmanu gornjeg i donjeg dijela fasade istočnog krila ne trebaju nas čuditi jer je za arhitekturu ranog historicizma uobičajeno istovremeno pojavljivanje kruništa, eliptičnih prozora i bunjata, odnosno srednjovjekovnih i klasicističkih elemenata na jednoj zgradi. Intervencije na južnom pročelju zgrade ostaju nejasne, ali lako moguće da su rezultat rada ovog arhitekta. Oblikovni jezik Karla Rösnera otkriva nam tipične karakteristike bečke arhitekture kraja tridesetih godina. Nakon smrti Pietra von Nobilea koji radi djela u maniri čistog klasicizma, dolazi do udaljavanja od takvog klasicizma i povratka barokno-klasicističkoj mješavini u koju ulazi sve više srednjovjekovnih elemenata i stvara stilske hibride koje nazivamo baroknim klasicizmom, romantičnim klasicizmom i romantičnim historicizmom. Damjanović pozicionira rješenje iločkog dvorca između baroknog klasicizma i romantičnog historicizma.

Za vrijeme Balthasara Odescalchija 1889. godine dolazi do zrelohistoricističkog preoblikovanja dvorca koje građevini daje danas poznati izgled. Cjelokupna današnja žbuka, dimnjaci te svi okviri prozora rezultat su navedene obnove. Nejasno je koliko je poštivana raščlamba Rösnerove fasade. Obnovu vodi Herman Muller, ugledni bečki arhitekt specijaliziran za podizanje ladanjskih objekata. Koji je bio opseg njegove intervencije teško je reći.

Galerija djela

• Srednjovjekovna jezgra Iloka.jpg

  Srednjovjekovna jezgra Iloka

• Dvorac Odescalchi.png

  Dvorac Odescalchi

• Tlocrt prvog kata dvorca u Iloku.png

  Tlocrt prvog kata dvorca u Iloku

• Rekonstrukcija izgleda dvorca nakon izgradnje arkadnog pročelja.png

  Rekonstrukcija izgleda dvorca nakon izgradnje arkadnog pročelja

• Rekonstrukcija izgleda arkadnog pročelja prije ožbukavanja.png

  Rekonstrukcija izgleda arkadnog pročelja prije ožbukavanja

Literatura

1. Šćitaroci, Mladen Obad; Bojanić Obad Šćitaroci, Bojana: Dvorci i perivoji u Slavoniji od Zagreba do Iloka, Zagreb, 1998.
2. Marković, Vladimir: Rimsko pročelje dvorca Odescalchi u Iloku, Radovi instituta za povijest umjetnosti, 27, 2003.
3. Horvat, Zorislav: Analiza srednjovjekovne faze gradnje dvorca Odescalchi, nekadašnjeg palasa Nikole Iločkog, kralja Bosne; Prilozi instituta za arheologiju, Zagreb, br. 19, 2002.
4. Horvat, Zorislav: Zidine i braništa na utvrdama kontinentalne Hrvatske 12.-15. stoljeće, Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam – Prostor, vol.4, no.2 (12), 1996.
5. Damjanović, Dragan: Klasicistička obnova dvorca Odescalchi u Iloku po projektima arhitekta Karla Rösnera 1839. godine, u: Dvorci i ljetnikovci – Kulturno naslijeđe kao pokretač gospodarskog razvoja, zbornik radova, Zagreb, 2006.