Slavoniju karakterizira srednjovjekovno nasljeđe graditeljstva i brojni utvrđeni feudalni gradovi od kojih su neki bili dograđivani i pretvarani u dvorce. Najvažniji obrambeni elementi bili su kula istaknute visine te opkop kojim su bili okruženi, takozvani Wasserburg. Početkom 16. stoljeća, a osobito nakon Mohačke bitke 1526. godine, grade se vojne utvrde i zamci, najčešće četverokutnog tlocrta s kulama na uglovima i dvorištem u sredini. U 17. i 18. stoljeću uništava se graditeljstvo iz vremena turskog zaposjedanja i grade se nove crkve, samostani i dvorci. Grade se vojne utvrde, obnavljaju srednjovjekovni feudalni gradovi i utemeljuju novi barokni. Značajniji graditeljski pothvati u 18. stoljeću su izgradnja novih vojnih gradova-utvrda u nizinama zbog blizine Turaka i potencijalne opasnosti, a podižu se i novi barokni gradovi poput Bjelovara. Ipak, većina se razvija na srednjovjekovnoj urbanoj strukturi, kao na primjer Požega.
Najveća vlastelinstva u Hrvatskoj bila su upravo u Slavoniji, gdje je na puno većem prostoru sadržan manji broj velikih posjeda. Jedino na prostoru Vojne krajine nema dvoraca jer tu nije ni bilo plemićkih posjeda. Nakon poraza Turaka kod Beča 1683. godine te nakon oslobođenja Slavonije i protjerivanja Turaka južnije od rijeke Save, krajem 17. i početkom 18. stoljeća započinje gradnja dvoraca i kurija posvuda po sjevernoj Hrvatskoj. Slavonija je u to vrijeme postala veliko gradilište, ali ponajprije skromnih kurija i dvoraca. Osmanlijsko Carstvo je ipak bilo preblizu (na rijeci Savi) te nitko nije htio graditi skupe i velike dvorce. S druge strane, vlasnici feudalnih posjeda u 18. stoljeću su uglavnom bili stranci koji nisu živjeli u Slavoniji pa im nisu bili potrebni reprezentativni dvorci. Slavonski dvorci su reprezentativnost dobili tek početkom 19. stoljeća. Godine 1918., s Prvim svjetskim ratom i raspadom Austro-Ugarske Monarhije, završava značajno razdoblje povijesti Slavonije i Hrvatske, a time i vrijeme kada se grade dvorci.