„Prije nego što smo otišli s tog otoka, kapetan Furneaux pristade primiti na svoj brod mladića po imenu Omai. Bio je rodom iz Ulietee, gdje je imao neko imanje, kojega su ga lišili Bolaboljani. U prvi sam se mah začudio zašto se kapetan Furneaux opterećuje tim čovjekom, koji, po mom mišljenju, nije baš pravi uzorak stanovnika tih sretnih otoka, jer nije ni visoka roda, a niti je postigao kakav položaj, pa nije bogzna što ni po licu i obličju, ni po ljepoti, jer su njihovi odličnici puno ljepši, a obično se bolje i vladaju, te su i razboritiji negoli oni iz srednjega staleža, iz kojega je potekao Omai. Međutim sam se nakon svog dolaska u Englesku uvjerio kako sam pogriješio. Izuzevši njegovu put (koja je bez sumnje tamnije boje nego što je put tamošnjeg plemstva, koje, kao i u ostalim zemljama, živi raskošnijim životom, te je manje izloženo sunčanoj žezi), uvelike dvojim bi li ijedan drugi domorodac više zadovoljio svojim vladanjem među nama. Omai svakako vrlo dobro shvaća, ima lijepe duševne darove i poštena životna načela. Od naravi se dobro vlada, te je mogao ići u najbolja društva, a kako osim toga ima podosta ponosa, naučio je izbjegavati društvo nižih osoba. Strastven je kao i drugi mladići, ali ima toliko razbora te se ne podaje strastima neprilično i razuzdano. Ne ću reći da on nije volio piće. Kad bi bio slučajno zapao u društvo gdje bi onome koji najviše pije najvećma odobravali, bez sumnje bi i Omai nastojao steći pohvalu onih u čijem se društvu nalazi. No sreća je po njega što je shvatio kako su pijančevanju skloni većinom samo niži slojevi. Budući da je mnogo pazio na to steći manire i držanje odličnih osoba, koje su ga odlikovale svojom zaštitom, bio je umjeren i čedan. Tako za cijelo vrijeme njegova boravka u Engleskoj, pune dvije godine, nikad nisam čuo da bi se opio vinom ili da bi bilo kad pokazao sklonost prijeći najstroža pravila umjerenosti. Naskoro nakon njegova dolaska u London, grof od Sandwicha, prvi lord Admiraliteta, predstavio ga je njegovu veličanstvu u Kewu, gdje je bio neobično ljubezno primljen, te je upio veoma jak osjećaj dužnosti i zahvalnosti prema tom velikom i ljubeznom vladaru, a uvjeren sam kako će to zadržati sve do posljednjeg trenutka svog života. Dok je bio među nama, mnogi iz odličnoga plemstva obasipali su ga ljubeznostima, a on sa svoje strane opet ništa ne bi učinio kako bi proigrao poštivanje bilo kojega od njih. Ipak su mu glavni zaštitnici bili grof od Sandwicha, gospodin Banks i doktor Solander. Prvi je jemačno smatrao dužnošću po svom službenom položaju zaštititi i zakriliti jednog stanovnika one gostoljubive zemlje gdje su namirene potrebe i nevolje njemu podređenih ljudi, te gdje su našli u najobilnijoj mjeri sve što im je bilo od potrebe za njihovu opskrbu. Ostala pak dvojica htjela su zasvjedočiti tim svojim postupkom zahvalnost zbog toga što su dobrohotno primljeni kad su se nalazili u zemlji toga domoroca. Napomenuti mi je kako je Omai uvijek mislio na svoju domaju, premda se za boravka u Engleskoj bio neprestano zabavljao. Iako nije bio nestrpljiv vratiti se, ipak je izrazio svoje zadovoljstvo kad mu se približio povratak. Ukrcao se sa mnom na brod
Resolution, kad je ovaj bio opremljen za iduće putovanje. Ponio je sa sobom mnoštvo darova za više svojih prijatelja, pun zahvalnosti na ljubeznom prijamu i postupku, što ga je našao među nama u Engleskoj.”
(iz Cookova dnevnika)
