Revolucija iz '43 (Argentina)
 |
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
 |
Ovaj članak ili odjeljak izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava) Molimo vašu pomoć kod poboljšavanja ovog članka, uklanjanja netočnih prijevoda i konstrukcija. (pomoć) Ne uklanjajte sami ovaj predložak. Prepustite to administratorima.
|
Argentinski državni udar iz 1943. , poznat skraćeno kao Revolucija iz '43 (španjolski:Revolución del 43), bio je državni udar kojim je 4. lipnja 1943. završila vladavina Ramóna Castilla, koji je bio na tu dužnost izabran prijevarom [1] Ova revolucija je označila kraj razdoblja poznatog kao Neslavno desetljeće. Vojska se usprotivila guverneru Robustianu Patrónu Costasu, Castillovom odabranom nasljedniku, glavnom zemljoposjedniku u provinciji Salta, kao i glavnom dioničaru industriji šećera.
Čelnici Argentine u tom vremenskom razdoblju bili su Arturo Rawson, Pedro Pablo Ramírez i Edelmiro Farrell. Tijekom tog razdoblja izbili su unutarnji sporovi u Argentini vezani Drugi svjetski ratu, gdje su društvo i političari bili rastrgani između održavanja neutralnosti i sigurnosti opskrbljujući prehrambenim proizvodima Saveznike i otvorenog svrstavanja na stranu saveznika. Ramírez je prekinuo odnose sa silama Osovine u siječnju 1944., a Farrel je ušao u rat u ožujku 1945., u vrijeme kada je ishod rata već bio odlučen.
S ovom Vladom je uspon doživio i pukovnik Juan Domingo Perón, član Grupe ujedinjenih časnika (GOU), koji će postati jedan od najutjecajnijih političara u povijesti Argentine. Perón je radio kao pomoćnik ministra obrane generala Edelmira Farrela tijekom Ramírezovog mandata, a zatim kao šef gotovo beznačajnog ministarstva rada. Na tom položaju, on je potvrdio i proveo niz zakona o radu kojim je stekao ugled i visoku popularnost, posebno među radničkom klasom i Savezom socijalista i sindikatima, podižući time svoj položaj unutar vojne vlasti. Kad je Farrel naslijedio Ramíreza, Perón je bio određen za potpredsjednika i ministra rata, i zadržao radni portfelj, koji je unaprijeđen u Ministarstvo. Kao ministar rada i socijalne skrbi, Perón je riješio industrijske sporove u korist sindikata i uveo široki spektar socijalnih davanja za radnike članove sindikata. [2]
Budući da se suočio rastućom oporbom unutar oružanih snaga, Perón je bio prisiljen podnijeti ostavku 9. listopada 1945. i bio je uhićen četiri dana kasnije, ali masovni prosvjedi koje je organizirala Glavna konfederacija rada izborili su njegovo puštanje na slobodu 17. listopada, dana koji je kasnije zapamćen kao Dan odanosti od strane peronističkog pokreta. Po njegovom oslobađanju, Farrel je obećao da će podnijeti ostavku i sazvati izbore. Juan Perón je postao predsjednik nakon glatke pobjede na izborima u veljači 1946.