Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 182230 od 1. listopad 2021. u 04:15 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice
Lokacija Plaški, Hrvatska
Godine izgradnje 1755. godine
Godina završetka 1763. godine
Renoviran 1903.-1907. godine
Religija kršćanstvo, pravoslavlje
Patron Vavedenje

Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom saborna je, odnosno katedralna crkva Gornjokarlovačke eparhije.

Povijest

Središte Gornjokarlovačke eprahije, koja obuhvaća područje Like, Gorskog Kotara, Korduna i Banovine, odnosno cijelu kontinentalnu Hrvatsku južno od Rijeke Save Plaški postaje 1720-ih godina. Prvu katedralnu crkvu, drvenu, kao i dvor gradi vladika Danilo Ljubotina u isto vrijeme, dvadesetih godina 18. stoljeća. Njegov imenjak, vladika Danilo Jakšić, zamjenjuje ovu privremenu, jednostavnu građevinu s novom velikom zidanom katedralom 1755. – 1763., koja stoji i danas. Grade je s jedne strane majstori iz Sarajeva, a s druge nepoznati kranjski inženjer, iz čega proizlazi hibridnost stila u kojem je podignuta. Velika longitudinalna crkva s masivnim baroknim svodovima, elegantnim korom dobiva tako tradicionalno trolisno svetište, te neuobičajen motiv deambulatorija – hodnika oko apside. Izgradnja nove crkve znak je i materijalne i političke afirmacije gornjokarlovačkih vladika, no ona ne bi bila moguća bez velike pomoći sa strane, osobito iz Rusije. Napoleonski ratovi na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće dugo su vremena onemogućili veće intervencije na crkvi. Tek u trećem desetljeću 19. stoljeća, ponovno će uslijediti veće adaptacije. Za vladike Mijokovića, 1822. godine, u crkvu se postavlja novi, raskošni, barokno – klasicistički ikonostas, čija je sudbina nepoznata.

Današnji izgled crkva duguje najvećim dijelom historicističkoj restauraciji izvedenoj 1903. – 1907. godine za vladike Mihaila Grujića. Vladika Grujić na čelo je Gornjokarlovačke eparhije došao zahvaljujući vezanosti za vladu bana Khuena – Hedervaryja. Veze s vlasti u Zagrebu donijele su veliku materijalnu potporu gornjokarlovačkoj eparhiji – obnavljaju se i iznova grade brojne crkve, te naposljetku i katedrala. Planove za arhitektonsko preoblikovanje građevine radi zagrebački arhitekt Janko Holjac, učenik Friedricha Schmidta. Stil koji pri tom primjenjuje za ova je područja prilično neuobičajen – ruski stil, s primjesama elemenata koje pri restauraciji pravoslavnih crkvi koristi glavni arhitekt hrvatskog historicizma, Hermann Bollé. Unutrašnjost pokazuje bitno drukčije rješenje – stara barokna artikulacija zidova se čuva, na nju sjeda novi zidni oslik prema projektu zagrebačkog slikara i profesora na Obrtnoj školi, Marka Peroša. Obnova završava podizanjem novog, raskošnog ikonostasa i ostale unutrašnje stolarske opreme. Nacrte za unutrašnju opremu sastavlja zagrebački arhitekt Vinko Rauscher, još jedan Schmidtov učenik, tada zaposlen kod Građevinskog odsjeka hrvatske Zemaljske vlade. Ikone na ikonostasu i stolovima radi pak tada jedan od najuglednijih slikara, Ivan Tišov.

Izvori