Židovi u Hrvatskoj predstavljaju zasebnu nacionalnu i vjersku skupinu kojoj su u Republici Hrvatskoj zajamčena sva vjerska i nacionalna prava. Svoje korijene vuku iz srednjeg vijeka, a kroz povijest su dali doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i građanstva, kao i hrvatskoj znanosti i kulturi. Židovi su stigli u Dalmaciju s rimskim postrojbama. Tako su u Solinu nađeni ostaci židovskoga groblja iz 3. stoljeća. U tom je gradu njihova zajednica živjela sve do 641. godine, kad su ga razorili Avari. Iz 3. stoljeća je i nadgrobni spomenik Židova, Aurelija Dioniza, iz Tiberijasa, kraj Senja, kao i ploča koja svjedoči o postojanju sinagoge u Mursi (Osijek).
U Dubrovniku su se Židovi kroz srednji vijek bavili trgovinom, a osobito posredništvom u trgovini između Dalmacije, područja današnje Italije i zemalja oko Dunava. Podaci o Židovima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj vrlo su oskudni. Poznato je da je nešto Židova u 13. i 14. stoljeću živjelo u Zagrebu, kad je jedan od njih bio odgovoran za cijelu zajednicu, a nosio je naslov magistratus Judaeorum. U Zagrebu je tada već postojala i sinagoga. U ostalim krajevima između Save i Drave Židovi su se naselili tijekom prve polovice 15. stoljeća. Bilo je to razdoblje kad je njihova prisutnost pogodovala razvoju trgovine i gospodarstva. Ipak, njihova prisutnost neće dugo potrajati, jer će već 1456. biti protjerani iz Hrvatske i Slavonije. U Dubrovniku kroz cijelo 15. stoljeće Židovi nisu bili uznemiravani, no nakon toga 1502., 1622. i 1663. Dubrovnikom se šire optužbe protiv Židova o krvnim obredima, uobičajene u tadašnjoj Europi.