Kazimir Vrljičak (špa. Casimiro Vrljicak[1]) (Kaštel Novi, 1914. - 21. studenoga 2000.[2]) je bio hrvatski odvjetnik,[3] kulturni djelatnik, prevoditelj i hrvatski diplomatski dužnosnik za vrijeme drugog svjetskog rata. Bio je konzul NDH u Madridu[4] i hrvatski kulturni djelatnik u Španjolskoj.[5]
Rodio se u Kaštel Novom. Bio je sinom jedincem uspješnog trgovca. Obitelj mu se preselila u Split gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Otac ga je poslao u Njemačku i Švicarsku da bi studirao. Studij je nastavio na zagrebačkom sveučilištu, gdje je našao mjesto 1940.
Između dva svjetska rata je bio istaknuti hrvatski katolički djelatnik.[6]
Za vrijeme NDH je radio u ministarstvu vanjskih poslova. Nekoliko je mjeseca radio u hrvatskom konzulatu u Beču, a srpnja 1944. je postao tajnikom veleposlanstva u Madridu[2] (lipanj 1944. - srpanj 1945.)[3]. Ondje se uključio u kulturni rad. Zanimljivost je da je iako je nezavisna Hrvatska nestala 1945., na 19. kongresu Pax Romane rujna 1946. u Zaragozi je zajedno s Brankom Kadićem sudjelovao kao predstavnik Hrvatske.[2]
Bio je suprugom Mire Vrljičak[4]. Kad je dobio zadaću biti konzulom u Madridu, Mira je pošla s njime. Neko vrijeme su ostali ondje, a onda su dvije godine nakon rata oboje otišli odandje u Argentinu 1947. godine. Smjestili su se u Buenos Airesu. Ondje je bio članom društva sv. Tome Morea.[6] Razlog što su otišli je bio taj što je tih godina bili vrlo teško naći posao nešpanjolcima u Španjolskoj.[2]
Troje mu se djece rodilo u Europi (Jorge Marin u Hrvatskoj, a Marija i Carmen u Španjolskoj), a u emigraciji u Argentini je još pet puta postao otac[4]. Supruga mu je rodila Jozu, koji je kasnije postao ravnatelj revije Studia croatica[7] te Ignacija, Victoriju, Francisca i Teresitu.
Prevodio je na španjolski Marulićeve stihove na hrvatskom i latinskom.[8] Značajan je što je Marulićeva djela uvrstio u hrvatsko pobožno pjesništvo na španjolskom. Bio je prva osoba koja je tiskala španjolski prijevod jedne Marulićeve pjesme.[9]
Surađivao je s revijom Studia croatica. Iako ga je Argentina izvrsno primila, nije radio u struci, nego je radio kao javni namještenik.
Izvori
- (ur.: Zdravko Dizdar, Marko Grčić, Slaven Ravlić, Darko Stuparić): Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., natuknica Mira Vrljičak
- ↑ Colloquia Maruliana, Vol.13 travanj 2004. Francisco Javier Juez y Galvez: Emigrantes croatas en España sobre Marko Marulić de 1945 a 1955 (sažetak na španjolskom, tekst na hrvatskom)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Studia croatica br.144/2002. In memoriam, Studia Croatica Nº 144, pristupljeno 31. ožujka 2011.
- ↑ 3,0 3,1 (špa.) studylib.es - Apuntes, Exámenes, Prácticas, Trabajos, Tareas Karlo Budor: Las relaciones diplomáticas hispano-croatas en el siglo XX, str. 16 (pristupljeno 14. listopada 2017.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Studia croatica Vesna Kukavica: Hrvati iz Argentine, 13. ožujka 2006., pristupljeno 31. ožujka 2011.
- ↑ LZMK Pavao Tijan: Jedna uzorna hrvatska skupina u tudjini : kulturni rad Hrvata emigranata u Španjolskoj, u: Hrvatska revija. 1 (1951.) 4. Kulturni pregled. - 409.-414., pristupljeno 31. ožujka 2011.
- ↑ 6,0 6,1 Veritas - Magnificat anima mea Dominum Kazimir Vrljičak: Thomas More - Svetac za svakoga, pristupljeno 31. ožujka 2011.
- ↑ Croatia.org Darko Žubrinić: Studia Croatica founded in Buenos Aires Argentina celebrates 50 years, 26. lipnja 2010., pristupljeno 31. ožujka 2011.
- ↑ Slobodna Dalmacija Gordana Benić: Marulićeva slava i u Japanu, 26. travnja 2003., pristupljeno 31. ožujka 2011.
- ↑ Književni krug Split Marulićevi dani 2003. - Dr. Francisco Javier Juez Gálvez: Hrvatski emigranti u Španjolskoj o Marku Maruliću: razdoblje 1945.-1955., pristupljeno 31. ožujka 2011.
- (špa.) Studia croatica
Vanjske poveznice
- Studia croatica br.144/2002. (može se dobiti kao elektronička knjiga)