Zaton (Šibenik)

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir naselje u Hrvatskoj

Zaton je naselje smješteno u sjeverozapadnom dijelu Šibenskog zaljeva, 10 km od Šibenika

Zaton

Zemljopis

Zaton se nalazi na 43° 47’ N i 15° 49’ E. Tipično je dalmatinsko naselje, okružen brežuljcima, sazdan od starih i novih kamenih kuća, niknuo je na samom rubu istoimenog zaljeva u kanalu koje bočato Prukljansko jezero povezuje sa Šibenskim zaljevom. Uvala je okružena brežuljcima Rastovac (133 m), Križeva glava (102 m) i Glavica (147 m). U Zaton se najlakše dolazi morskim putem. More je ovdje mirno i nikad ne iskazuje svoj bijes; ne šiba obalu, ne pjeni se, niti prijeti malim brodicama i kućama koje su u samoj blizini obale. Za razliku od obale i mora na obližnjim otocima, uz zatonske obale teče nekoliko izvora. Slanost pravog mora osjeća se tek kod svjetionika na Jadriji, na razmjerno širokom ulazu u Kanal sv. Ante – ili izlazu, ovisno u kojem smjeru plovite. Kada nakon vijugavog tjesnaca ponegdje strmih, gotovo okomitih obala koje je izdubila pretpotopna Krka pred vama pukne slika Šibenika, do Zatona brod treba usmjeriti lijevo, točno prema vitkom luku šibenskog mosta kojim su kasnih šezdesetih godina spojene strme kanjonske obale, a cesta u nepovrat odnijela živi brodski promet koji je Zaton povezivao sa Šibenikom.

Kad se putnik nađe na obali, pogled mu se mora uspinjati uz obronke brežuljaka, sudarati s crvenim krovovima i zelenilom krošnji. Dugačke staze uz more, na kojima se ugodno možete šetati i ljeti i zimi, odražavaju mir i sklad ovog dalmatinskog mjesta. Lijepa je to šetnica tik uz more koja se proteže oko tri kilometra od uvale Dobri dolac do uvale Šarina draga. U neposrednom zaleđu Zatona dobra su polja, vrtovi, vinogradi, maslinici i nasadi smokava, a mala je mjesna tržnica zajedno s ribarnicom na obali uvijek puna domaćih plodova, bez iznimke i posebna truda ekološki proizvedenih.

Gospodarstvo

Gospodarska je osnova poljodjeljstvo, ribarstvo i turizam.

Stanovništvo

Prema popisu iz 2011. godine ima 978 stanovnika.

Šport

Zaton je idealno mjesto za odmor, rekreaciju kao i izletnički turizam. Zbog izuzetno povoljnih prirodnih uvjeta, za potrebe Mediteranskih sportskih igara, u Zatonu je uređena kvalitetna veslačka staza sa pratećim sadržajima. Na stazi i danas treniraju mnoge momčadi i reprezentacije.

Povijest

Srednji vijek

Ime Zaton prvi put se spominje godine 1322. u dokumentu kojim kralj Karlo I. potvrđuje Šibeniku povlastice (Šibenski diplomatarij, str. 17). "Unutar granice nalazi se otok Sustipanac kod Pirovca, zemlja Oštrica, Ivinj, Pišća, Zaton, Dolac Buzelaze (Dobri dolac), Vodokrat (Vodice i Srima)".

Arheolozi tvrde da su po ovim brežuljcima i uvalama trčali jeleni i divlji konji, pa čak i nosorozi. Pronađeni su njihovi okamenjeni ostaci u pećinama Tradnja i Šarine drage. Pronađeni su tamo i ostaci ljudi, sve tamo od kamenog doba. Neki ljudi, među kojima su bili i Grci, koristili su jednu naseobinu i groblje na brdu Velika Mrdakovica, dva - tri kilometra udaljenog od Zatona. Put do Mrdakovice iz zatonske luke vodi kroz pitomu i plodnu dolinu Drage.

U knjizi STOLJEĆA ARHEOLOGIJE NA ŠIBENSKOM PODRUČJU arheolog Željko Krnčević piše: "Iskopavanja su vršena na samoj gradini Velika Mrdakovica, gdje su otkriveni ostaci gradinskog naselja i fortifikacijskog sustava. Istraženo je više od stotinu grobova s bogatim prilozima. Nekropolu datiramo u široki vremenski okvir, i to od VI. do I. stoljeća prije Krista."

U knjizi MATERIJALNA KULTURA HRVATA OD VII. DO IX. STOLJEĆA, arheolog Janko Belošević piše: "Na području gradine Mrdakovica, nedaleko Zatona kod Šibenika, velika je kompleksna nekropola koju istražuje Muzej grada Šibenika. Među prapovijesnim i antičkim grobovima na tom lokalitetu otkriven je i jedan starohrvatski grob koji je djelomice usječen u liticu. Taj se grob na osnovu grobnih priloga (dvije keramičke posude i jedan željezni nož) može okvirno datirati u VIII. stoljeće."

Tako se i područje Zatona, makar zasad i s jednim grobom, uključuje u ranu hrvatsku povijest. Daljnje istraživanje lokaliteta pokazat će je li riječ o usamljenom starohrvatskom grobu, ili možda o više starohrvatskih grobova u sklopu prapovijesne i antičke nekropole. više o Velikoj Mrdakovici

ZATON se povezuje sa selom HUMLJANI koje se nalazilo nedaleko od Zatona, a nastalo je 1433. godine (villa Humlavo). Mjesto je imalo crkvu sv. Jurja. Petar i Pavao Dragoević i Petar Bassanio iz Zadra, u ime svog sina, opata sv. Nikole u Kanalu, kao patroni za Crkvu i nadarje sv. Jurja, predaju predmete te crkve bratovštini sv. Luke u Zatonu. U zatonsku crkvu sklonila se i bratovština iz Humljana zbog Turaka. Suci Zatona obavezali su se da će predmete čuvati i spasiti u kuli Petra Tavilića, koja je pružala sigurnost. Navode se i imena seljaka iz Humljana. Zadnji se spominju Mate i Marko Zoričić, a "svi su oni bratimi Nove crkve u Šibeniku 1602. godine". Ta veza s "Opatijom u Kanalu" i s Novom crkvom upućuje nas da su Humljani mogli biti južno od Zatona, bliže šibenskom Docu.

Pišući o Opatiji sv. Nikole u Kanalu sv. Ante, Stošić navodi da je imala zemlje na otoku Lupcu, a prokurator za te zemlje bio je 1494.g. Nikola Tavilić pok. Tome. Isti Nikola Tavilić pok. Tome ugovorio je 1508. godine, da mu braća Ivan i Vicko Dominković sagrade kuću u Humljanima. Javljaju se kao vlasnici mlinica na Krki i solana u Zablaću. Za nas osobito je važan podatak: 12. lipnja 1535. godine Toma Tavilić iznajmljuje svoju kulu u Zatonu Krsti Kosiriću na osam godina za 110 lira.

Kula se nalazila blizu mora gdje su biskupske zemlje. Rod se ranije pisao Tavilić, a kasnije Tavelić, pa smo prvo imali blaženog Nikolu Tavilića, a poslije svetog Nikolu Tavelića. Podaci o obitelji Tavelić postaju još zanimljiviji kad se povežu i usporede s geografskim kartama iz njihova vremena. Na nekim kartama ispisano je ime Zatona na poseban način. Na jednoj karti ispred kule piše SXATO. Starom transkripcijom SX označava glas Z. Glas N u riječi Zaton slabo se čuje pa je crtač najvjerojatnije izostavio znak. Ovaj način pisanja imena Zaton mogao bi biti dokaz kako je naselje Zaton nosilo hrvatsko ime od samog osnutka te da ni pod tuđinskom vlašću nije bilo prevođeno na strane jezike.

Kad je gliboder prije I. svj. rata radio u moru prilikom izgradnje rive u Zatonu, izvađeno je mnogo bijelog kamena što je pripadalo nekoj zgradi. Kažu da je bilo i natpisa. U narodu je predaja da je ondje bio sitan otočić, zvan "Stari manastir", koji je potonuo. Iz usmene predaje postoje priče kako su mještani koji su upravo tada zidali kuće, iz gomile kamenja izbirali klesane komade kamena i koristili ih za gradnju. Oko 1910. g. došao je gliboder i iskopao mali poluotok sa preostalom hrpom kamena i sve to odvezao i potopio ispod brda Zvizda, na dubini oko 30 m. Na fotografiji Zatona iz 1901. godine (prije rada glibodera) u prvom planu vidi se mali poluotok koji je nakon rada glibodera nestao. Na njemu je možda stajala kula Tavelića.

Kada je 1979. godine na prostoru ispred nekadašnjeg poštanskog ureda u Zatonu trebalo sagraditi dio obalnog zida (rive), izvađen je iz mora veliki kameni blok, dijelom obrađen, dimenzija 150x120x55 cm. Gliboder ga nije mogao izvaditi i odnijeti kao ostalu građu. Na tom mjestu obala nije kamenita, već je to naplavljeno zemljište. Taj kamen mogao je biti KAMEN TEMELJAC TAVELIĆEVE KULE. Jedan ugao mu je odlomljen i ima pomalo nepravilan oblik. Drugih objekata ovdje nije bilo, a ni kula nije dosad bila pripisivana nijednom drugom vlasniku. Nakon vađenja iz mora kamen je prenesen nekoliko metara južnije od mjesta na kojem je pronađen. Na njega je postavljena figura Sredozemne medvjedice, koja je bila zaštitni znak Mediteranskih igara 1979.godine (u Zatonu se održavalo natjecanje u veslanju i kajaku). Tavilići i kula u Zatonu spominju se kroz 1508., 1535. i 1570. g. To je bilo vrijeme najtežih napada Turaka na šibensko područje. Zaton je bio samo jednu godinu pod turskom vlašću, i to 1576. - 1577.g. Treba li to zahvaliti i kuli Tavilića? Bila je s tri strane opkoljena morem, pa joj je i to povećavalo snagu obrane.

Martin Kolunić označio je na svojoj karti borbe s Turcima na području Srime. Oni su radije haračili po širokim prostorima nego zalazili u uske doline, gdje bi ih kakva zasjeda uz morsku obalu mogla iznenaditi. Nešto drukčije podatke, koji se odnose na Zaton, iznosi povjesničar prof. Slavo Grubišić.

U svojoj knjizi ŠIBENIK KROZ STOLJEĆA na stranici 109. on piše: "Poslije kandijskog rata uspostavljena je nova tursko-mletačka granica. Turcima su ostali čitavi Ravni Kotari. Prema Šibeniku granica je sada išla od Modrava s Prosikom i Vranskim jezerom koji su ostavljeni Turcima. Od Dobrog doca granična tursko-šibenska linija išla je Krkom do Bilica". Prema toj liniji Zaton je ostao unutar turskog područja.

Grubišić u spomenutoj knjizi na str. 66, navodi: "1501. godine Turci su spalili 16 sela zapadno od Šibenika (Srima, Pišća, Rakitnicu, Dazlinu, Velim, Putičanje, Grabovce, Humljane, Zlosela, Rasline i druga). Mnoge su ljude pobili, 308 su odveli u ropstvo i opljačkali 1000 komada krupne i 4000 grla sitne stoke. Venecija je 1502. g. zaključila mir s Turskom, ali su pogranične jedinice i dalje upadale na šibenski teritorij". U gornjem popisu sela nema Zatona, pa nije isključeno da je kula Tavilića odolijevala napadima.

Na strani 71. Grubišić piše: "Turci upadaju na šibenski teritorij i 1570. i 1571., pljačkaju sve do Zablaća. Borbe se vode i na zapadnoj strani Šibenika, oko Dazline, Rakitnice i oko Vodica". Bilo je to u vrijeme kad je Šibenik bio u rukama Venecije, kad su se njegovi stanovnici međusobno svađali, a onda i plemići i pučani tražili pomoć - od Venecije. Neki Tavilići živjeli su tada u Zatonu i branili ga, a Dominik Tavilić bio je i zarobljen. Oko 150 godina prije tih događaja živio je i poginuo sveti Nikola Tavelić. Kakvi su bili njegovi rodbinski odnosi sa spomenutim Tomom, Petrom i Dominikom Tavilićem, teško da ćemo doznati. Ipak se može pretpostaviti da je i Nikola povremeno dolazio u Zaton

Nakon I. svjetskog rata ni gospodarske ni socijalne prilike nisu bile dobre. U Dalmaciji, u Šibeniku, pa tako i u Zatonu vrijeme je znalo zastati za čitava desetljeća, u kojima se nije ništa događalo – osim života u patnji.

U 19. stoljeću u Šibeniku su prevladavali intelektualci podrijetlom Talijani i potalijančeni Hrvati, koji su stekli naobrazbu preko talijanskog jezika i tako postali štovatelji i zagovornici talijanske i ostale zapadne kulture. Ni početak 20. stoljeća nije donio bitne promjene u Šibeniku. I onih par studenata što se sad pojavilo i očitovalo osnivanjem Pjevačkog društva Kolo , započelo je pjevanjem. Na mala vrata unosili su velike ideje Jugoslavenstva. Seosko stanovništvo nije ni znalo da bi mogle postojati neke drugačije prilike osim starog, omrznutog i istrošenog feudalizma i kolonata, što se vukao stoljećima i najduže zadržao upravo u Dalmaciji.

Nestala je moćna Venecija, nestalo je Napoleonove vlasti i jake Austrije. Feudalizam ih je sve nadživio i pojavio se i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sad još omraženiji, jer ga je u ostalom svijetu nestalo. Sad su ga ovdje došli braniti – srpski seljaci obučeni u žandarmerijske uniforme. Osim preživjelog kolonata, seljake je progonila i srpska vlast želeći od hrvatskog seljaštva (koje su smatrali bogatim) naplatiti i dio ratne štete, jer su se smatrali pobjednicima u ratu. S druge strane i male pobune i nemiri proglašavani su pobunom protiv vlasti i oštro kažnjavani s krajnjim ciljem da se nekamo odsele, pobjegnu, nestanu. Iz Beograda su neke dijelove Dalmacije, a tu je spadao i šibenski srez, proglasili pasivnim krajevima.

Nitko nije ni pokušao pomoći seoskom gospodarstvu nekim oblikom unapređenja proizvodnje ili prometa. Nekolicina zatonskih seljaka dospjelo je u zatvore zbog malih pogrešaka, zbog neke parole ili zastave. No tamo su osim tvrdih batina, dobivali i prve političke poduke; ideje o slobodi, a onda i o socijalizmu. Petar Bilušić mnogo kasnije pjeva o tome. Stizale su prve brošure i knjige. Po zatvorima je intenzivno djelovala Komunistička partija preko brojnih simpatizera i članova. Mnogi seljaci postali su simpatizeri Partije na socijalnom planu. Dok su nosioci crvenih parola imali razmjerno vješte propagatore, nedostatak inteligencije (što ga spominje dr. Obad) još je uvijek važio za Šibenik. Tako su ovdje iskreni pristaše braće Radić i kasnije dr. Mačeka ostali bez prave podrške iz grada i pomalo gubili tlo pod nogama.

U Zatonu se čelnik HSS-a, pošteni i siromašni težak i ribar Krste Ajduković, nije mogao nositi sa dobro potkovanim agitpropovcima. HSS je razvio mrežu zadružnih organizacija po selima koja se bave i trgovinom. Poslovi su pružali mogućnost putovanja i povezivanja što su simpatizeri Partije dobro koristili. Dok je odnos prema nacionalnom pitanju bio istovjetan kod Partije i HSS-a, bilo je i više dodirnih točaka. Nakon 1935. godine neki članovi Partije odbacuju nacionalno pitanje u Jugoslaviji (pod utjecajem Kominterne), pa se taj raskorak očituje i u Zatonu. O svemu je konačno odlučilo političko kretanje u Europi koja je već bila prožeta fašističkim duhom.

Drugi svjetski rat

Događaji iz drugog svjetskog rata, iz antifašističke borbe u kojoj su Zatonjani aktivno sudjelovali, bili su brojni i burni i njima se nijedno razdoblje iz duge prošlosti Zatona ne može uspoređivati. Događanja u drugom svjetskom ratu znatno su utjecala na broj stanovnika Zatona poslije 1941. godine. Godine 1939. bilo je u Zatonu 1600 stanovnika, a prema popisu 1953. g. bilo ih je 1264 ili 21% manje. Osim 230 osoba poginulih u ratu, na smanjenje je utjecao i odlazak na rad u druga mjesta te bijeg u inozemstvo. Samo poginulih bilo je 14,4% od ukupnog broja, a to je vrlo visok postotak. Talijani su pogubljenja organizirali javno u cilju zastrašivanja stanovništva. Zvjerstva su počela ujesen 1942. g. Na dan 2. listopada Talijani su na ulicama pobili 9 muškaraca i njihova tijela pobacali u more u zatonskoj luci. Dana 2. studenog 1942. pokupili su sve muškarce od 16 do 60 godina i samo tom zgodom odveli njih 250 u logor na otoku Molat. Obrazloženje je bilo da su partizani kod Vodica napali njihovu vojsku. Članovi obitelji onih u partizanima već su ranije bili deportirani na otok Molat. Godina 1943. bila je najteža. Koncem ožujka došlo je u Zatonu nekoliko fašističkih oficira i tajnik fascia iz Šibenika. Donijeli su odluku da se Zaton ne spali, već da se totalno blokira i pretvori u logor. Nitko nije smio ulaziti ni izlaziti iz sela pod prijetnjom smrtne kazne.

U Zatonu je već prije toga bio spaljen veći broj kuća. Dana 9. lipnja 1943. dovedeni su s Molata kao taoci i strijeljani trojica Zatonjana (Nine Martinović, Rudolf Mrša i Roko Jurić). Na dan 13. lipnja 1943. sakupili su vojnici po kućama 16 Zatonjana i dvojicu iz drugih mjesta, odveli ih na mjesno groblje i bez suđenja strijeljali ih nad otvorenim rakama. Ukupno su talijanski vojnici u Zatonu ubili 43 nenaoružane osobe. Partizanski rat, u kojem su Zatonjani uglavnom sudjelovali, imao je različite ciljeve. Jedan od tih ciljeva bio je rušenje dinastije Karađorđevića. Hrvatska bi 1991. godine mnogo teže prošla da je na čelu države bila neka reakcionarna dinastija.

U borbi sa četnicima kralja Petra, 21 čovjek iz Zatona ostavio je kosti po bespućima Sutjeske i Crne Gore. Bio je to velik doprinos osamstogodišnjem plamenu za slobodu Hrvatske. Drugi, češće isticani cilj partizanskog rata bio je san o društvenom uređenju, o raju na zemlji. Za taj cilj svaka je žrtva bila neznatna. Nisu samo zatonski komunisti u drugarstvu služili jednom sustavu koji je bio mješavina terora i bratstva. Iako ovaj sustav u samom Zatonu nije poprimao onako žalosne oblike kao u nekim drugim krajevima naše zemlje ili svijeta, bila je to groteskna laž koja se prodavala za najveću istinu i koja je doslovno žderala svoju djecu.

Nije praktično uspoređivati malo selo sa čitavim državama, ali ipak se može dobiti dojam veličine. Tako je na 1000 stanovnika Jugoslavija izgubila 108 ljudi, SSSR 40, Poljska 220, a sam Zaton 144 žrtve. Talijanski okupator spalio je u Zatonu 64 kuće. Kroz talijanske logore prošlo je 580 Zatonjana, od toga najveći broj u zloglasnom logoru na otoku Molatu. Više od polovine stanovnika Zatona koji su u njemu živjeli na početku rata 1941.g. na listi su onih koji su poginuli ili onih koji su prošli kroz talijanske logore i zatvore.

Poslije 1945.

Ubrzo nakon završetka II. svjetskog rata jugoslavenska vlast imala je problema u Vojvodini, nakon što su bili silom potjerani pripadnici njemačke narodnosti i veći broj Mađara. Iza njih ostalo je mnogo praznih kuća i neobrađene zemlje.

Odlučeno je da se tamo naseli dio stanovništva iz tzv. pasivnih krajeva Dalmacije i Dalmatinske zagore te iz područja Knina. Prva skupina kolonista iz Zatona upućena je kao pokusna skupina od dvadesetak osoba. Bila su to tri bračna para sa 13 djece i jednom staricom. Krenuli su 13. veljače 1946. godine. Tridesetak dana kasnije upućena je druga skupina od 23 obitelji 59 djece i dvije starije osobe. Ukupno je u dvije skupine otišlo 128 osoba, od čega su bračni drugovi činili 34%, djeca 64% i starije osobe 2% življa.

Putovali su brodom iz Šibenika do Bakra, a dalje vlakom u teretnim vagonima. Putovanje je trajalo šest dana. Nakon dolaska na odredište – u Stanišić, smješteni su u zajedničke prostorije za dvadesetak dana. Nakon toga obitelji su dobile stanove ili pojedinačne kuće. Kod toga se osjetila razlika jer su kolonisti s područja Knina najčešće dobivali veće i bogatije kuće. Zatonjani su dobivali znatno skromnije objekte i manje posjede. Tome treba dodati i činjenicu kako je dobar dio odraslih iz Zatona bio slabog zdravlja i jedva sposoban za fizički rad na polju. Trebalo je ovladati novom tehnologijom rada na obradi zemlje i uzgoju biljaka različitih od onih u Zatonu.

I klimatske prilike bile su drugačije i nepovoljnije od onih u Zatonu, a za neke osobe i posve neprihvatljive. Nakon nekoliko mjeseci boravka u Stanišiću, već su se počeli javljati kandidati koji se žele vratiti u Zaton. To nije bilo poželjno s političkog stajališta pa se sprječavalo birokratskim metodama. Konačno je veći broj kolonista počeo napuštati kuće i zemlju te se u skupinama vraćati. Do konca 1948. godine, svi su se kolonisti (osim jedne obitelji) vratili u Zaton i u svojim vrećama i zavežljajima ponijeli dio ljetine i pokretne imovine iz stanova. Tek što je skupina seljaka otišla u Vojvodinu, ostalim seljacima preporučeno je upisivati se u Seljačku radnu zadrugu POBJEDA, jer je došlo vrijeme kolektivnog gospodarstva. SRZ POBJEDA osnovana je u ožujku 1946. godine.

Trebalo je i ovdje uvesti jedan oblik kolektivnog gospodarstva po uzoru na sovjetske kolhoze i sovhoze, kako bi se otklonio kapitalistički oblik zemljoradnje i kulaci. Mora se odmah reći da se siromašna zatonska gospodarstva ne bi mogla svrstati ni u jedan od svjetskih gospodarskih sustava. Nakon stoljetne zapuštenosti i nazadovanja u feudalnim prilikama, kratko razdoblje nakon prvog svjetskog rata, kad je bila provedena agrarna reforma, (bez ikakve društvene pomoći), nije donijela nikakvih rezultata, osim sve ubrzanije pauperizacije seljaštva.

Naime, dok je obradivog zemljišta bilo ponešto manje, broj stanovništva je početkom dvadesetog stoljeća znatno porastao što je rezultiralo povećanom nezaposlenošću i sve većim brojem bezemljaša. Najveći dio zatonske zemljoradnje imao je karakter naturalne privrede, dok je za tržište bio namijenjen samo manji dio vinogradarstva. Osim toga, zbog ratnih prilika od 1941. do 1945. godine, vinogradi su se slabo ili nikako obrađivali, a kultura vinove loze vrlo je osjetljiva na neredovitu obradu. Tako je vinogradarstvo već bilo desetkovano.

Druga nepovoljna činjenica bila je u tome što je dotadašnja tehnika obrade zemlje bila vrlo primitivna, bez mehanizacije. Motika je još uvijek bila glavno oruđe za rad. Dok se na privatnom posjedu - gdje se rad nije morao mjeriti - motika još mogla trpjeti, u kolektivnom radu mjerenje učinka rada motikom posve je neprihvatljivo.

Za dobrovoljni ulazak u novu organizaciju prijavilo se samo desetak obitelji. Unijeli su svoje vlasništvo (sitne, jedva obradive parcele), najčešće imajući jednu motiku i eventualno magarčića. Kad je najveći broj zemljoradnika pokazao nepovjerenje prema novim odnosima, političari su uzeli stvar u svoje ruke. Po nalogu iz općinskih, kotarskih, republičkih i saveznih komiteta, pronalazili su načine kako će ostale seljake prinuditi da postanu članovi Kolektive. Ubrzo je SRZ imala oko 60 obitelji sa 170 članova. Bili su organizirani u četiri radne skupine – brigade.

Osim na postojećim vinogradima, pokušalo se uzgojem novih površina pod vinovom lozom. Na području Ravnih kotara Zadruga je dobila nekoliko hektara novih površina. Agronomi iz Šibenika pomogli su da se zasade vinogradi na novim podlogama i novim sortama. Nesreća je htjela da je to zemljište imalo visoke podzemne vode i loza nije mogla uspijevati. I udaljenost od Zatona bila je dosta velika, što je dosta kvarilo ekonomsku računicu. Uskoro je sve bilo napušteno. SRZ se bavila i ribolovom – brodovima i mrežama konfisciranim nekim ribarima. Korištena je i velika Uljara u Zatonu, također iz konfiscirane imovine.

Kako je u čitavoj Jugoslaviji pokret prelaska na socijalističko gospodarstvo u poljoprivredi loše funkcionirao, SRZ u Zatonu prekinuta je 1955. godine. Seljacima je vraćeno njihovo zemljište, ali opet u nešto lošijem stanju. Nakon što su se kolonisti vratili iz Vojvodine, a SRZ bila ugašena, svim zemljoradnicima, osobito mlađim ljudima, ostala je jedina mogućnost zaraditi kruh u šibenskoj industriji ili nekoj drugoj grani gospodarstva. Najviše ih se zaposlilo u Remontnom brodogradilištu u Mandalini. Velik priliv nekvalificirane radne snage opteretio je mladu industriju, ali su političari došli na svoje – povećao se broj radnika – proletera i članova Partije. Sve je to kako – tako funkcioniralo u uvjetima zatvorenog tržišta, u kojem autarhija mnogo obećava.

U neovisnoj Hrvatskoj

Kao i čitavu Hrvatsku, političke struje i vjetrovi zahvatili su i Zaton u 1990. godini. Ovdje su posebno mladi ljudi, radnici i seljaci, đaci i studenti, dobro prosuđivali događaje što su se redali u Jugoslaviji. Bilo im je jasno kako srpski nacionalisti žele dobro iskoristiti slom socijalističkog sustava i prigrabiti hrvatske gradove i zemlju, naročito morsku obalu. Potomci antifašista i ostali mještani rado su prihvaćali ideju pomirenja među samim Hrvatima. Već početkom godine, točno 20. ožujka 1990., osnovan je u Zatonu ogranak Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a na čelo su mu stali Mile Martinović Živkov kao predsjednik, prof. Elida Pamić kao dopredsjednica, Marijan Mrša Ivin kao tajnik i Miroslav Ajduković Vicin kao rizničar.

Dana 16. lipnja 1990. g. izabran je Marinko Mrša pok. Frane za predsjednika Mjesne zajednice. U siječnju 1991. g. osnovana je Civilna zaštita i Krizni štab mjesta. Zapovjednik Kriznog štaba bio je Marinko Mrša. Uvedeno je stalno dežurstvo i veza sa Kriznim štabom u Šibeniku. Dana 22. siječnja 1991. bilo je osam Zatonjana uključeno u jedinice MUP-a. Ostali dragovoljci i članovi stranke počeli su vježbati malobrojnim oružjem što su ga prikupili radi obrane od eventualnog napada. Osnovana je organizacija Crvenog križa i sanitetska jedinica sa tri desetine mladih žena i djevojaka, a vodio ih je i uvježbavao medicinski brat Mladen Kulaš, sin pok. Šime.

Koncem lipnja 1991.g. poveo je Čoga svoju jedinicu na područje skradinskog zaleđa, a od 10. srpnja nalazi se stalno na području skradinskog zaleđa, kamo se često zalijeću neregularne srpske jedinice pod zaštitom Jugo-armije. Sve ih je vodio pukovnik Ratko Mladić, kasnije general i ratni zločinac. Do 16. rujna 1991. u ovoj jedinici bilo je 87 dragovoljaca iz Zatona. Dugo vremena jugoslavenska Vlada i Armija proturale su parolu kako Armija nastoji razdvajati posvađene Srbe i Hrvate, smiriti ih i razoružati. Dana 16. rujna 1991. Jugo-armija je sve to javno demantirala: bez ikakva povoda ili izazova (oko Šibenika nije bilo borbi) uputili su iz područja Knina jaku tenkovsku jedinicu sa oko 40 tenkova i mnogo pratećih kola, s namjerom da zauzmu Šibenski most i napadnu grad sa zapadne strane. Paravojne jedinice nisu vodili sa sobom.

Nakon prolaska preko mjesta Gaćeleze, tenkovi su se razdvojili na dvije ceste, od kojih jedna vodi u Zaton. Kad je skupina tenkova došla u Zaton, svi stanovnici mjesta pozatvarali su se u kuće, a iz tenka su izašla dva – tri oficira. Stanovnici iz obližnjih kuća čuli su kako jedan govori: Kud me je poslao u p… materinu kroz ovaj klanac, mogli su me kamenjem tući. Zatim su polako krenuli prema mostu.

- Zatonski David protiv Golijata U štabu bojnika Čoge u Velikoj Glavi čuli su, preko radio veze, kako je kolona tenkova krenula prema Zatonu. Znali su kako u Zatonu nije prisutna nijedna hrvatska jedinica, niti Zatonjani imaju oružja. Odlučeno je da prema Zatonu odmah pođe jedna izvidnica, četvorica boraca u osobnom automobilu. Imali su četiri puške i jednu zolju. Vodio ih je poručnik Mile Martinović, a s njim su još bili Zatonjani: Ante Mrša (Okac), Ivica Živković (Čiko) i Ante Kulaš Tomin. Projurili su preko Bilica i Šibenika i za čas se našli na Šibenskom mostu, pretpostavljajući da se tenkovi još nalaze oko Zatona.

Prešli su most – nešto iza 19 sati – kaže Martinović, a onda, iz prve krivine kao avet u predvečerje, pojavio se tenk na maloj udaljenosti. Samo par sekundi trebalo im je da se nađu u gustoj makiji uz cestu. Ante Kulaš imao je u rukama zolju, kakvu još nikad nije rabio. Kako je udaljenost bila oko 100 metara, uspio je pogoditi tenk, presjeći mu gusjenice i – kolona je stala. Oni su se kotrljali kroz gustu makiju i uspjeli izbjeći rafale iz tenkova. Grdno su se prestrašili. Anti je potekla krv iz ušiju, jer nije znao da su mu bili potrebni posebni čepovi za uši uz ovo oružje. Nitko ne zna kako su drugovi iz tenka doživjeli ovaj pogodak. I njihov je strah morao imati velike oči. Mogli su pomisliti kako je pred njima – dobro naoružana desetina!

Profesor Ivo Livaković u svojoj knjizi OBADVA …OBADVA … pisanoj neposredno nakon bitke za Šibenik, na str. 43 spominje borbe 16. rujna 1991. oko mosta. U 19,48 čuju se sa Šibenskog mosta dvije detonacije i rafalna paljba. Tom prilikom nadomak mostu došlo je do okršaja i jedan je tenk uništen. U opisu situacije oko Mosta on ne navodi nijednu hrvatsku jedinicu ili skupinu boraca koja bi se tamo nalazila. On ne zna ni za zatonsku četvorku u automobilu Lada, što ga je nakon toga jedan tenk pregazio. Kroz osam dana napadaja na Šibenik od svih rodova jugovojske: tenkova, helikoptera i aviona, brodova te posade iz kasarni, mnoge činjenice i događaji ostali su nezabilježeni ili ne protumačeni. Zna se i pamti samo da je ljubav za obranu slobode nadjačala čelik i barut!

O slučaju Zatonske četvorke koja je pogodila prvi tenk bilo je dvaput pisano i u Slobodnoj Dalmaciji. Novinarka prvi put nije mogla doznati imena ovih mladića, za opis njihova – sretnog, ali i junačkog djela! Kninski stratezi očekivali su jače borbe oko Šibenika, pa su u blizini Velike Mrdakovice, postavili ratnu bolnicu. No kad im je ratna sreća okrenula leđa – kad su topovi sa Žirja i iz Primoštena potjerali tenkove sa Mosta , bježali su ne samo tenkovi nego i kirurzi i ranjenici. Ostavili su dosta sanitetskog materijala, a jedan liječnik nije uspio ponijeti ni svoju liječničku torbu.

Profesor Livaković u nastavku piše: Po nalogu Kriznog štaba iz Šibenika, 18. rujna 1991. evakuirano je oko dvije trećine stanovništva iz Zatona (starije osobe, djeca i župnik) u Bilice. Zatonska četa, njih 80, iz Velike Glave, odmah je premještena na brda uz cestu Zaton – Stankovci. Mjesta Zaton i Rasline surađivala su za vrijeme rata i djelovala kao jedno tijelo, a s njima su se borili i Tišnjani sve do oslobođenja mosta. Već od 18. rujna 1991., u restoranu Vrulje i konobi Porat mještanke su kuhale dva obroka dnevno i nosile braniteljima na položaje. Konačno su 23. rujna 1991. Mladićevi osvajači napustili prostor oko mosta. Hrabra četvorka iz Lade nastavila je boriti se u drugoj bojni 113. brigade. Tri borca iz Zatona poginula su u borbama, a jedan je mladić poginuo od zloglasnih zvončića. Bili su to naši junaci: Darko Crnica, Vedran Čoga i Vinko Ševerdija te žrtva terora Marko Bilušić. Ukupno je 213 Zatonjana bilo uključeno u operacije obrane na raznim bojištima

Poznate osobe

• fra Ante Crnica, poznati hrv. kanonist, mnogo zaslužan za kanonizaciju Nikole Tavelića
• Duško Ševerdija, hrv. emigrantski pjesnik, dramatik i poduzetnik
• Grozdana Cvitan, književnica
• Petar Bilušić, pjesnik i pripovijedač
• Gabrijel Cvitan, pjesnik i pripovijedač

Izvori

Portal Hrvatske – Pristup člancima s tematikom o Hrvatskoj.