Umjetnički paviljon
| Umjetnički paviljon u Zagrebu | |
|---|---|
.jpg) Pogled na paviljon s Tomislavova trga
| |
| Osnovan | 15. prosinca 1898. |
| Lokacija | Trg kralja Tomislava 22, Zagreb, Hrvatska |
| Izlošci | pojedinačne izložbe, nema stalnog postava |
| Ulaz | cijena varira o izložbi |
| Web | Umjetnički paviljon |
Umjetnički paviljon u Zagrebu je reprezentativan izložbeni prostor koji već 121 godinu ispisuje nove stranice povijesti umjetnosti. U urbanističkom sklopu trgova, od Zrinjevca do Tomislavova trga, zgrada Paviljona zauzimala je čelnu poziciju na ulazu u grad, a i onima koji prvi put stižu u Zagreb vlakom, još uvijek predstavlja prvi susret s gradom. Po arhitektonskoj kompoziciji s dominantnom kupolom i po svojoj namjeni u Hrvatskoj predstavlja jedinstveni objekt te je zaštićen kao spomenik prve vrste.
Poznata je činjenica kako su autori ovog nacrta, u šetnjama gradom gotovo nezaobilaznog spomenika, Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Međutim, danas je rijetkima poznato da je Umjetnički paviljon jedan od prvih montažnih objekata u Europi, te da su ga kao takvog zapravo projektirala dvojica mađarskih arhitekata, Floris Korb i Kálmán Giergl, dok su Fellner i Helmer samo napravili neke manje preinake.
Danas se organiziraju različite izložbe, ponajviše hrvatskih slikara, kipara, arhitekata, fotografa, dizajnera itd. Već petu godinu za redom Umjetnički paviljon ugošćuje razne strane umjetnike poput francuskog kipara Augustea Rodina, katalonskog kipara Joana Miroa, švicarskog kipara Alberta Giacomettija, francuskog slikara Alexandrea Cabanela i najvećeg američkog kipara 20. stoljeća Alexandera Caldera.
Povijest paviljona
Milenijska izložba u Budimpešti
Povijest izgradnje Umjetničkog paviljona[1] počinje banskim pozivom 3. prosinca 1895. godine Društvu umjetnosti da sudjeluje na izložbi u Budimpešti. Godine 1896. raspisan je javni natječaj za izgradnju paviljona za umjetnine i historičke spomenike; za šumarstvo i lovstvo; za industriju i gospodarstvo te za hrvatsku kušaonu, odnosno za kušanje vina, piva i šljivovice. Stiglo je pet ponuda; odabrani su Bolléov nacrt za paviljon šumarstva, za gospodarstvo Vjekoslava Heinzela, za kušaonu Hönigsberga i Deutscha, za umjetnine Korba i Giergla (Bollé je poslao nacrt i za ovaj posljednji, ali je prednost ipak dana mađarskim arhitektima).
U svojoj autobiografiji slikar Vlaho Bukovac – kojemu se pripisuje zasluga što je Zagreb dobio Umjetnički paviljon – piše kako je, deset mjeseci prije održavanja izložbe u Budimpešti uspio uvjeriti hrvatske umjetnike i političare, da službeno zatraže vladu u Pešti, da se za potrebe izložbe sagradi poseban izložbeni montažni paviljon (željeznog kostura) koji će se poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Njegova se želja ispunila. Još za trajanja Milenijske izložbe, u ljeto 1896. godine ban Khuen–Héderváry priopćuje svoju odluku da paviljon za umjetnine pokloni gradu pod uvjetom da se taj paviljon postavi iza kemijskog laboratorija na Trgu Franje Josipa¨.
Graditelji našeg umjetničkog paviljona Floris Korb i Kálmán Giergl znali su odabrati formu koja odgovara namjeni. Prema njihovoj koncepciji peštanska tvornica Danubius za gradnju brodova i strojeva izradila je željezni skelet, jer je već bilo odlučeno da će se prenijeti u Zagreb. Kostur je skriven zidanom ljuskom i vidljiv samo na ostakljenoj kupoli visokoj 31m. Upravo se kupola paviljona isticala nad mnoštvom ukrasnih, pa i viših kupola i tornjeva mađarskih paviljona, jer je stilom moderna i funkcionira kao izvor svjetla, kao i nadsvjetla u krilima. Forma Paviljona jedna je od varijetetnih oblika muzejsko-galerijskog izložbenog prostora, prilagodljiv tip različitom dobu i stilu, a čini ju jednostavan simetričan tlocrt sa središnjim dijelom kojeg spajaju krila. Vanjska je dekoracija u klasicističkoj jugendstilizaciji, figuralna je plastika na parapetima stubišta i na ugaonim pilastrima krila. Planirani neobarokni dekorativni okviri u unutrašnjosti, između središnje dvorane i krila, nisu bili izvedeni; općenito je sva arhitektonska dekoracija bila vrlo skromna, dok je uobičajeni izgled izložbenog salona postignut zelenilom i zavjesama. No, važna je forma, a ne dekoracija, koja je očito i zamišljena kao privremena, a nadasve četverostrana kupola s lanternom, gotovo preteška za tu zgradu bez pravog podnožja i temelja, jer je ležala samo na drvenim pilotima. Kupola će svoj pravi dominantni karakter pokazati tek u Zagrebu.
Umjetnički paviljon bio je na izložbi u Budimpešti, u Gradskoj šumici, postavljen na vrlo dobro mjesto blizu jezera na putu kojim će proći svi posjetitelji u razgledavanju historijskih spomenika, a njegova je forma izvrsno ispunila namjenu. Izlošci su bili raspoređeni u dvije skupine: slikarstvo, kiparstvo i fotografija te građevna struka i arhitektura.
Zagrebački paviljon
Zagreb je nestrpljivo očekivao Paviljon i pridavao veliku važnost njegovoj ljepoti, reprezentativnosti i namjeni, odnosno prostoru za umjetničke izložbe kakvog tada nije bilo, a potrebe za njim rasle su sa sve življim djelovanjem zagrebačkih slikara, posebno nakon dolaska Vlahe Bukovca u Zagreb 1894. godine.
Kada je nakon milenijske izložbe montažna čelična konstrukcija prenesena u Zagreb, valjalo je napraviti arhitektonske nacrte i do kraja osmisliti sadržaj zgrade koja će ubuduće služiti umjetnicima. Stoga je raspisan javni natječaj i na njemu je prihvaćeno rješenje koje su ponudili bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, već proslavljeni kao projektanti novog neobaroknog Hrvatskog narodnog kazališta otvorenog 1895. godine. Gradnju je prema nacrtima Fellnera i Helmera izveo arhitekt Bergman pod budnim okom gradskog građevinskog savjetnika Lenucija, a graditeljske radove izvode tada dvorski graditelji Hönigsberg i Deutsch.
Projekt Fellnera i Helmera ne razlikuje se mnogo od projekta peštanskih arhitekata Korba i Giergla. Štoviše, bečki arhitekti nastoje što vjernije održati izvorni oblik paviljona, a novosti sebi dopuštaju tek u detaljima dekora kojim iskazuju kako prate modu: on ima naglašenija obilježja secesije. No, iako nisu dirali u osnovnu formu i prostorni raspored koje je odredio željezni skelet, u njihovoj obradi Paviljon više ne ispunjava prvotnu izložbenu funkciju, nego prije svega arhitektonsku reprezentaciju. Naime, postavljen u osi zelenih trgova, na odlično mjesto istočnog perivoja Zelene potkove, paviljon je postao spomenik, reprezentativni urbani i kulturni objekt, i jedna klasična veduta Zagreba.
Prvobitno zamišljena kavansko-izložbena funkcija prizemnog dijela Paviljona ostvarivala se tijekom prve polovice stoljeća manje-više besprijekorno, no poslije Drugog svjetskog rata ugostiteljski objekt je zatvoren, a prizemni je dio Paviljona od tada služio povremenim izložbama i odlaganju likovnih djela.
Dekor (ikonografski program i arhitektonska dekoracija)
Eksterijer
Ikonografski program treba upozoriti na funkciju zgrade, a kreacije domaćih umjetnika utvrditi njen kulturni i urbani identitet.
U nišama ispod zabata istočnog krila postavljene su biste trojice slikara slavenskog podrijetla: Medulića, Klovića i Carpaccia, a ispod zabata zapadnog pročelja biste trojice najvećih slikara renesanse: Michelangela, Raffaela i Tiziana. Ta dva pročelja (sa pripadajućim kompozicijama u zabatima), dvije karijatide na ulazu, i sav ostali skulpturalni dekor imaju obilježja akademizma. Jedino alegorijski likovi Slikarstva i Kiparstva na parapetu stubišta, naručeni od Rudolfa Valdeca nakon što je Paviljon već bio podignut, pripadaju novom stilu – secesiji.
Interijer
Dekorativni repertoar u unutrašnjosti zgusnut je u vestibulu i dvorani pod kupolom u repeticiji motiva od renesanse do baroka. Dvorana pod kupolom namijenjena je reprezentaciji i koncertima; njena visoka kupola bogato je ukrašena slikama na staklu. Pilasatri i stupovi s pozlaćenim kapitelima, kartuše, vaze, barokne školjke u nišama za skulpture, ženske pune figure i u visokom reljefu kao alegorije umjetnosti i povijesti Zagreba, grbovi zemaljski, gradski i cehovski; ostakljena luneta iznad vrata s oslikanim renesansnim festonima; ornamentirani vitraji u južnoj dvorani sa cvjetnim slikarijama na stropu; u krilima vijenac s girlandama na renesansnom zrcalnom stropu te zidovi u pompejansko crvenoj – sva je ta oplata u sadri, štuko-mramoru, mramorizaciji uljenom tehnikom, u bojama smeđe crvenkastoj i blijedo zelenoj. Ta prividnost bogatstva ne smeta Paviljonu da bude dokument svog vremena. Dekoracija prostora zajedno sa mnoštvom slika, kipova, draperije, lončanica, tapeciranih sjedala u danima izložaba čini pravi Gesamtkunstwerk tako karakterističan za kasno 19. stoljeće.
Otvorenje
Prvom izložbom zagrebačke mlade secesije – grupe koja se na čelu s Bukovcem izdvojila iz Društva umjetnosti i nazvala Društvom hrvatskih umjetnika – svečano je 15. prosinca 1898. godine otvoren Umjetnički paviljon. Sasvim u duhu belle époque, izložba se zove Hrvatski salon. Od tog vremena, Umjetnički paviljon je mjesto gdje se uvijek održavaju izložbe Zagrebačkog salona, i svih većih izložbi u Zagrebu sve do kraja 1930-ih, kad je Zagreb počeo dobivati i druge izložbene prostore, prvo Hrvatski dom likovnih umjetnika, te kasnije nakon Drugog svjetskog rata i druge izložbene prostore Galerija suvremene umjetnosti, Galerija Klovićevi dvori. I pored značajne konkurencije Umjetnički paviljon ima i danas status posebnog mjesta za velike retrospektivne izložbe istaknutih umjetnika, koji su to svojim radom zaslužili i velikih revijalnih izložbi.
Izvori
Literatura
- Knežević, Snješka. Zagrebačka Zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
- Maruševski, Olga. Okrunjeni trg (skica za povijest gradnje Umjetničkog paviljona, 1896-1898.), Umjetnički paviljon, Zagreb, 1998.
- Šigir, Mirjana. Ručak u Umjetničkom paviljonu, Vjesnik Danica, studeni 1993.
- Tomac, Zdravko. Bečka kavana – na Zrinjevcu, Slobodna Dalmacija, siječanj 1994.
