Veliki burnjak

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 120018 od 14. rujna 2021. u 03:09 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Veliki burnjak
Giant petrel with chicks.jpg
Status zaštite
Status iucn3.1 LC hr.svg

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)[1]

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Procellariiformes
Porodica: Procellariidae
Rod: Macronectes
Vrsta: M. giganteus
Dvojno ime
Macronectes giganteus
(Gmelin, 1789)[2]

Veliki burnjak je vrsta morske ptice iz roda Macronectes iz porodice zovoja. Jedna je od najvećih morskih ptica oceana. Prvi put ju je opisao Johann Friedrich Gmelin 1789. na temelju uzoraka iz Ognjene zemlje i otoka Isla de los Estados. Duga je 86-99 cm, a ima raspon krila 185-205. Visoka je oko 1 m[3]. Mužjak je najčešće težak 5 kg, a ženka 3-8 kg. Ova ptica ima veliki žuti kljun sa zelenim vrhom, a noge su joj sivkastosmeđe. Hrani se lignjama, krilom, kozicama i strvinama. Životni vijek ovih ptica je 30 godina. Pve ptice pomalo sliče na albatrose, ali imaju kraća krila od njih.

Razmnožavanje

Ove ptice su spolno zrele sa 6-7 godina. Međutim, uglavnom se prvi put gnijezde sa 10 godina. Sezona gniježdenja počinje u listopadu, te ptice se gnijezde u velikim kolonijama na otocima ili blizu obale. Gnijezdište je napravljeno od sitnih kamenčića, mahovine ili trave. Polažu jedno bijelo jaje iz kojega se izlegne ptić za 55-66 dana.

Populacija

Nije poznato ima li grabežljivaca koji napadaju ove ptice, a velika su im prijetnja ribarske mreže, jer se kreću blizu ribarskih brodova[4]. 1980-ih i 1990-ih populacija ove vrste je naglo pala, ali kasnije se dosta povećala. Procijenjuje se da se 2000-4000 ovih ptica uhvati u ribarske mreže. Procijenjena populacija ovih ptica iz 2008. je 97 000 [5].

U poštanskim markama

Nekoliko država i nesamostalnih teritorija je izdalo poštanske marke sa slikom ove ptice. To su Argentina (1980. i 1986.), Britanski Antarktički teritorij (2005.), Maldivi (2007.), Južna Georgija i otočje Južni Sandwich (1987. i 2006.), Sveta Helena (1993.), Tanzanija (1999.), Tristan da Cunha (2000.), Čile (2001.) i Francuski južni i antarktički teritoriji (1986.)

Galerija

Izvori