Dekreti predsjednika Republike (češki: Dekrety presidenta republiky; slovački: Dekréty prezidenta republiky) i Ustavni dekreti predsjednika Republike (češki: Ústavní dekrety presidenta republiky; slovački: Ústavné dekréty prezidenta republiky), poznatiji pod skupnim nazivom Benešovi dekreti, zapravo su skupina zakona koje je Čehoslovačka vlada u egzilu izradila tijekom Drugog svjetskog rata, kada čehoslovački parlament nije zasjedao. Dekrete je u razdoblju od 21. srpnja 1940. do 27. listopada 1945. izdao predsjednik Edvard Beneš, a retroaktivno ih je, 6. ožujka 1945., ratificirala prijelazna Narodna skupština Čehoslovačke.
Dekreti su se bavili različitim aspektima obnove Čehoslovačke i njezinog pravnog sustava, denacifikacijom i obnovom zemlje. U novinarstvu i političkoj povijesti, termin "Benešovi dekreti" ima nešto uže značenje i odnosi se samo na one dekrete koji su se ticali statusa Nijemaca i Mađara u poslijeratnoj Čehoslovačkoj, odnosno koji su služili kao pravna osnova za protjerivanje Nijemaca iz Čehoslovačke. Kao rezultat tih dekreta, mnogi Nijemci i Mađari koji su se nastanili u Čehoslovačkoj prije ili tijekom rata su izgubili državljanstvo i imovinu, a neki su i umrli tijekom procesa protjerivanja koji je proveden krajem 1940-ih godina. Benešovi dekreti su imali različito teritorijalno važenje tako da su se neki primjenjivali samo u Bohemiji i Moravskoj, dok su dekreti Slovačkog nacionalnog vijeća vrijedili za Slovačkoj.
Ovi dekreti i danas ostaju kontroverzna politička tema i u Češkoj i u Slovačkoj.