Toggle menu
309,6 tis.
57
18
527,9 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Bakrov(II) klorid

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 199799 od 6. listopad 2021. u 22:52 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)

Bakrov(II) klorid(CuCl2 x 2 H2O, bakrov diklorid) je najpoznatiji bakrov(II) halogenid.
Upotrebljava se kao močilo u industriji nekih organskih boja i u tisku tekstila, u kemiji je dobar katalizator za organske sinteze, za rafinaciju bakra, zlata i srebra, za dobivanje žive mokrim postupkom, u fotografiji, za zelenu vatru u pirotehnici /s blagim utjecajem plave boje na rubovima plamena/, za uništavanje korova i zaprašivanje sjemena, itd..

Anhidrid (nastaje oko 500 °C) je smeđi prah, a dihidrat (nastaje poviše 100 °C) je svijetloplavi prah.
Bezvodni klorid nastaje i direktnom sintezom; užareni bakar u kloru.

Dobivanje

1. Bakrov(II) klorid može se pripraviti iz bakrova(II) oksida i koncentrirane otopine klorovodične kiseline:

CuO + 2 HCl -> CuCl2 + H2O

U suvišku klorovodične kiseline nastaje maslinastozeleni kloro-kompleks bakra(II):

CuCl2 + 2HCl -> H2[CuCl4]

Razrijedi li se tako nastala otopina kloro-kompleksa bakra(II) sa vodom doći će do prijelaza maslinastozelene boje u svijetlomodru zbog stvaranja akva-kompleksa bakra(II):

H2[CuCl4] + 4H2O -> [Cu(H2O)4]2+ + 2H+ + 4Cl-

CuCl2 x 2H2O + 2H2O -> [Cu(H2O)4]3+ + 2Cl-

Doda li se otopini kloro-kompleksa bakra(II), bakrenih strugotina ili bakrene žice doći će do redukcije bakra(II) u bakar(I):

H2[CuCl4] + Cu -> 2H[CuCl2]

2. Može se pripraviti i reakcijom klorovodične kiseline sa bakrovim(II) karbonatom.

Kruti i bezvodni CuCl2, iz dihidrata se može dobiti djelovanjem male količine koncentrirane sumporne kiseline ili grijanjem u suhom klorovodiku. Grijanjem i uparivanjem, moguće da i nastane bazični klorid, što zavisi o načinu pripravka dihidrata i temperaturi na kojoj se grije. Za sušenje je ponajbolje u eksikatoru, s primjerice silika-gelom.[1]

Izvori

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 1 (A-Bd), str. 553. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1999.g. ISBN 953-6036-31-2