Kulturni ili historijski partikularizam je antropološki pristup proučavanju kulture, koji polazi od uvjerenja da je svaka kultura posebna, te je stoga treba proučavati "iz nje same", odnosno istraživati ju unutar i s obzirom na njen vlastiti kontekst.
Sintagma se prvi put spominje 1968. u djelu Marvina Harrisa Uspon antropološke teorije,[1] no tvorcem ove ideje se smatra Franz Boas. On se usprotivljuje do tada u antropologiji dominantnim evolucionističkim teorijama, koje zagovaraju tezu da sva društva u svome razvoju slijede isti put, jednosmjerno kretanje od nižih ka višim, te zanemaruju mogućnost paralelnog razvoja, regresije i prekida kontinuiteta razvoja. Nasuprot tome, Boas tvrdi kako društva mogu doseći isti stupanj kulturne razvijenosti na različite načine. Smatrao je da su kulturni obrasci proizvod različitih mehanizama, poput difuzije i inovacije, koji stvaraju kulturne varijacije, a koje oblikuje i okoliš u kojem ljudi žive i djeluju.
Prema Boasu, tri osnovna nedostatka evolucionističkih teza Morgana i Tylora su:
- stav o jednolinijskoj evoluciji (tvrdi kako je to puka pretpostavka i da nema dokaza koji bi potkrijepili tvrdnju)
- stav o suvremenim društvima kao o evolucijskim prežicima
- klasifikacija društava na nepouzdanim podacima i neodgovarajućim kriterijima
Glavni prigovor ovoj ideji je da zbog svoje partikularnosti ne pokazuje tendeciju stvaranje univerzalne teorije kojom bi se mogle objasniti sve kulture.
Izvori
- ↑ Harris, Marvin: The Rise of Anthropological Theory: A History of Theories of Culture. 1968. (Reissued 2001) New York: Thomas Y. Crowell Company