Vatikanski tajni arhivi

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 364203 od 6. prosinca 2021. u 06:51 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite news +{{Citiranje novina))
Skoči na:orijentacija, traži
Seal of the Vatican Secret Archives.svg

Vatikanski tajni arhivi (lat.: Archivum Secretum Apostolicum Vaticanum; tal.: Archivio Segreto Vaticano) je crkveni arhiv koji je osnovao papa Pavao V. (1605.–1621.) ujedinjavanjem arhiva koji su čuvani u pojedinim vatikanskim uredima te odvajanjem od Vatikanske knjižnice. U arhivima se nalaze državni papiri, pisma, papinske knjige i mnogi drugi dokumenti koje je crkva akumulirala tijekom stoljeća. Procijenjeno je kako Vatikanski tajni arhivi sadrže 85 kilometara polica[1] te 35.000 svezaka.

Naziv

Uporaba riječi "tajni" u naslovu "Vatikanski tajni arhivi" ne predstavljaju današnje značenje o povjerljivosti. Njegovo značenje je bliže riječi "privatni", što znači da su arhivi osobna imovina pape, koji ne pripadaju nikojem djelu Rimske kurije ili Svete Stolice.

Povijest

Vatikanske tajne arhive ustanovio je papa Pavao V. ujedinivši više arhiva koji su se čuvali u pojedinim vatikanskim uredima. Brojni dokumenti koji su ostali u Avignonu te su posljednji ostaci preneseni u Vatikan 1783. Šest godina kasnije, 1789., Arhiv je preseljen iz Anđeoske tvrđave. Nakon toga svi vatikanski uredi (osim Kongregacije za nauk vjere, Apostolske Penitencijarije i Kongregacije za širenje vjere), odlažu svoje zapise u Vatikanski arhiv.

1810. u doba Napoleona, arhivi su zaplijenjeni i odnešeni u Pariz. Povratak u Vatikan se dogodio između 1814. i 1817. godine, ali su mnogi dokumenti tada uništeni ili izgubljeni.

Pristup

Ulaz u Arhiv, u susjedstvu Vatikanske knjižnice, je kroz Porta di S. Anna. Novi podzemni prostor za pohranu je dodan 1980. godine.[2] Kvalificirani znanstvenici iz institucija visokog obrazovanja koji obavljaju znanstvena istraživanja, s odgovarajućim znanjem arhivskog istraživanja, mogu podnijeti zahtjev za ulaznu karticu. Znanstvenici moraju imati uvodno pismo bilo priznatog instituta istraživanja ili kvalificirane osoba na području povijesnih istraživanja. Kandidati trebaju navesti svoje osobne podatke (ime, adresa itd.), kao i svrhu svog istraživanja.

Postoje stroga ograničenja što je dopušteno vidjeti i pristupiti. Na primjer, dokumenti datirani nakon 1939. nisu dostupni uvidu javnosti.[3] Papa Franjo razmišlja o punom otvaranju arhiva pape Pija XII.[4]

Otvaranje arhiva

Uobičajeno, dokumenti su dostupni javnosti nakon razdoblja od 75 godina.

  • 1817.: Vatikanski tajni arhivi vraćeni su u Vatikan iz Francuske.[5]
  • 1883.: Papa Lav XIII. otvorio je arhive datirane 1815. ili ranije.
  • 1924.: Dokumenti do pontifikata Grgura XVI. (1. lipnja 1846.).
  • 1966.: Dokumenti iz pontifikata Pija IX. (1846.-1878.). (Otvaranje je prvobitno bilo planirano tijekom pontifikata Pija XII.)
  • 1978.: Dokumenti iz pontifikata Lava XIII. (1878.-1903.).
  • 1985.: Dokumenti iz pontifikata Pija X. (1903.-1914.) i Benedikt XV. (1914.-1922.).
  • 2002. (na snazi ​​od 2003. godine): Dokumenti iz povijesnih arhiva Tajništva države (druga sekcija) koji se odnose na odnose Svete Stolice sa Njemačkom za vrijeme pontifikata pape Pija XI. (1922.-39.). Razlog za ove izuzetne akcije je bio kako bi se "stalo na kraj nepravednog i nemarnog nagađanja."[6]
  • 2006. Svi dokumenti iz pontifikata pape Pija XI.[7]

Kardinali arhivisti Vatikanskih tajnih arhiva

Popis kardinala arhivista Vatikanskih tajnih arhiva sa službene stranice

Prefekti Vatikanskih tajnih arhiva

  • Giuseppe Garampi (9. rujna 1751. – 27. siječnja 1772.)
  • Mario Zampini (1772.–1782.)
  • Gaetano Marini (1782.–1815.)
  • Callisto Marini (1782.–1822.)
  • Marino Marini (1815.–1855.)
  • Augustin Theiner (6. prosinca 1855. – lipanj 1870.)
  • Giuseppe Cardoni (8. lipnja 1870. – ožujak 1873.)
  • Carlo Cristofori (14. travnja 1873. – 13. siječnja 1877.)
  • Francesco Rosi Bernardini (17. siječnja 1877. – lipanj 1879.)
  • Joseph Hergenröther (9. lipnja 1879. – 3. listopada 1890.)
  • Agostino Ciasca (13. lipnja 1891. – srpanj 1892.)
  • Luigi Tripepi (19. rujna 1892. – svibanj 1894.)
  • Peter Wenzel (28. srpnja 1894 – 24. svibnja 1909.)
  • Mariano Ugolini (29. svibnja 1909. – lipanj 1925.)
  • Angelo Mercati (22. svibnja 1925. – listopad 1955.)
  • Martino Giusti (1955. – travanj 1984.)
  • Josef Metzler (24. svibnja 1984. – 1996.)
  • Sergio Pagano (7. siječnja 1997. – danas)

Izvori

  1. ↑ [1] (engl.)
  2. ↑ Storeroom of the new premises (engl.)
  3. ↑ John, Christina. "Making the Invisible Visible: The Secret Vatican Archives.". University of Illinois Board of Trustees. https://publish.illinois.edu/iaslibrary/2013/03/04/making-the-invisible-visible-the-secret-vatican-archives/  (engl.)
  4. ↑ O'Loughlin, Michael. "What’s hidden in the Vatican Secret Archives?". Boston Globe Media Partners, LLC. http://www.cruxnow.com/church/2014/09/01/whats-hidden-in-the-vatican-archives/  (engl.)
  5. ↑ Preston, John (1. lipnja 2015.). "The Vatican Archive: the Pope's private library". The Daily Telegraph. http://www.telegraph.co.uk/culture/books/7772052/The-Vatican-Archive-the-Popes-private-library.html  (engl.)
  6. ↑ Vatican Archivists Rush to Declassify WWII Documents, Catholic World News, 20. veljače 2002. (engl.)
  7. ↑ Extract from the Bulletin of the Press Office of the Holy See, 30. lipnja 2006. (engl.)

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Vatikanski tajni arhivi.


Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Vatikanski_tajni_arhivi&oldid=364203"