Wienova aproksimacija
Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Usporedba Wienovog zakona razdiobe s Rayleigh-Jeansovim zakonom i Planckovim zakonom, za tijelo temperature 8 mK.
Wienova aproksimacija (ponegdje nazvana Wienov zakon ili Wienova razdioba) je zakon fizike koji se koristi za opis spektra toplinskog zračenja (često nazivano funkcija crnog tijela). Zakon je prvi izveo Wilhelm Wien 1896. godine.[1][2][3] Prema Wienu, valna duljina koja odgovara maksimumu izračene energije (λm) obrnuto je srazmjerna apsolutnoj temperaturi[4]
Jednadžba dobro opisuje kratkovalni dio spektra (visoka frekvencija) toplinskog zračenja s objekata, ali zakazuje kad treba objasniti podatke dobivene pokusima za zračenje dugih valova (niska frekvencija).[3] Wienova aproksimacija nije uspjela riješiti problem ultraljubičaste katastrofe, kao ni Rayleigh-Jeansov zakon nekoliko godina poslije, nego tek Max Planck svojim zakonom.[4]
Vidi
Izvori
- ↑ Wien, W. (1897). "On the division of energy in the emission-spectrum of a black body". Philosophical Magazine. Series 5 43 (262): 214–220. doi:10.1080/14786449708620983
- ↑ Mehra, J.; Rechenberg, H. (1982). The Historical Development of Quantum Theory. Vol. 1. Springer-Verlag. Chapter 1. ISBN 978-0-387-90642-3
- ↑ 3,0 3,1 Bowley, R.; Sánchez, M. (1999). Introductory Statistical Mechanics (2nd ed.). Clarendon Press. ISBN 978-0-19-850576-1
- ↑ 4,0 4,1 Sorić, Ivica; Kvantna priroda svjetlosti, Kemijsko – tehnološki fakultet Sveučilišta u Splitu