| 9K32 Strela-2 | |
|---|---|
 | |
| Vrsta | Lako prijenosni raketni sustav protuzračne obrane (LPRS) |
| Država podrijetla |  SSSR
|
| Povijest uporabe | |
| U službi | 1968. - |
| Svojstva | |
| Dužina | 1,438 m |
| Promjer | 72 mm |
| Brzina | 430 m/s |
| Sustav navođenje | Infracrveno |
9K32 Strela-2 (NATO naziv: SA-7 Grail), sovjetski lako prijenosni sustav protuzračne obrane. SA-7 je toplinski navođena raketa, te je njezina efektivnost ovisila o sposobnosti da se navodi prema toplinskom izvoru mete, najčešće motoru. Jednostavni infracrveni sustav navođenja rakete se lako može zavarati primjenom toplinskih mamaca te čak oblacima koji reflektiraju njezine infracrvene zrake.
Razvoj
Odmah u post ratovskom vremenu, Sovjetska zračna obrana je zagovarala tešku obranu protiv nukelarnih bombardera. Zbog toga je razvijen velikm broj PZO sustava velikog dometa i radijusa djelovanja, no u međuvremenu obraćalo se malo pozornosti na terenske pokretne PZO sustave koji bi branili postrojbe od nisko letećih neprijateljskih letjelica.
Razvoj sustava započinje u Turopovu (kasnije Kolomna) OKB-u. U međuvremenu, podaci o Američkom sustavu FIM-43 Redeye su dobavljeni, te je u nekim aspektima Strela-2 dosta slična Redeyeu no opet se ne može smatrati kopijom jer ima karakteristike koje je čine još naprednijom.
Godine 1972. pojavio se znatno poboljšani model Strela-2M (NATO-naziv: SA-7b). Raketni motor ostvarivao je veći potisak, te se postizala veća brzina i efikasni domet projektila. Uz to je poboljšana i elektronika tako da je IC sustav za navođenje prema cilju bio znatno precizniji. Ovaj model Strele je još uvijek zastupljen u mnogim vojskama svijeta iako zastario za zahtjeve rata krajem prvog desetljeća 21. stoljeća. Dalja modernizacija ovog projektila je Strela-3 (NATO-naziv: SA-14 Gremlin) koja se pojavila 1978. godine. Ona ima nešto bolje borbene karakteristike ali osnovna tehnološka rješenja ostala bitno nepromijenjena. Dalji slični nasljednik ovog borbenog sustava je i SA-16
Dizajn i postupak gađanja
Raketa je smještena u višekratnom lanseru iz kojeg se lansira i u kojem se transportira.
Strijelac postavlja cijev s raketom na lanser, cilja i pritiska okidač do prvog stupnja. Nakon 4-6 sekundi, aktivira se infra-crveni sustav navođenja, odbacuje se poklopac s lansera, a na optici lansera se pali crveno svjetlo. Kada IC tragač zahvati cilj pali se zeleno svijetlo i aktivira se zvučni alarm. Strijelac tada pritiskom okidača do kraja aktivira raketu i ona nastavlja let samostalno (po principu "ispali i zaboravi"). Raketa se lansira iz stojećeg ili klečećeg položaja.
Projektil iz lansera izbacuje startni motor koji ga za 0,05 sekundi rada ubrzava do 28 m/s (brzina na vrhu cijevi). Nakon napuštanja lansirne cijevi na prednjem dijelu rakete se otvaraju dva krila za upravljanje, a na zadnjem četiri nepokretna stabilizatora. Na 6 metara od vrha lansera aktivira se glavni motor, a nakon 45 metara leta aktivira se upaljač. Glavni motor radi 1,6 sekundi i na kraju njegovog rada raketa ima maksimalnu brzinu od 580 m/s (1,7 Maha). Ako nakon 15 sekundi leta cilj ne bude pogođen upaljač se automatski aktivira te uništava raketu.
Korisnici
Sustav Strela-2 se nalazi ili se nalazio u naoružanju 61 vojske diljem svijeta. Samo u zemljama bivšeg SSSR-a još uvijek je uskladišteno više od 50.000 projektila ovog tipa. Sustav se upotrebljavao u većini lokalnih sukoba od 1960. godine do danas. Samo u vijetnamskom ratu preko sedamdeset američkih letjelica je oboreno ovom raketom. Ipak, raketni sustav Strela-2 je danas zastario i ne može se efikasno primjenjivati protiv suvremenih borbenih aviona i helikoptera opremljenih IC mamcima i aktivnim IC ometačima. Međutim, zbog malih dimenzija i mase, jednostavnosti upotrebe i niske cijene, sustav Strela-2 je još uvijek veoma rasprostanjen i često se sreće u arsenalu raznih gerilskih i terorističkih skupina.
Ovaj borbeni sustav nalazio se ili se još uvijek nalazi u oružanim snagama sljedećih zemalja:
