Toggle menu
309,8 tis.
57
18
526,9 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Ismailije

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 490755 od 29. travanj 2022. u 13:34 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (file->datoteka)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Ismail ibn Džafer ispisano krasnopisom

Ismailije (ar. الإسماعيلية ; perz. اسماعیلیان), islamski šiitski pokret.

Povijest

Ismailije su se pojavile u 8. st. kao tajno naučavanje. Počeo ju je širiti Abdallah ibn Maimum u 9. stoljeću. Za razliku od imameta (duodecimalni šiizam), ismailije se zaustavljaju kod sedmog imama, potomka Alija, Ismaila ibn Džafera, pa se zbog toga njihova sljedba i naziva ismailija. Nekada su smatrani ekstremnim šiitskim krilom. Nastoje dati ezoteričko tumačenje Kurana, a sedam imama smatraju emanacijom inteligencije koja stvara svijet a proizlazi iz nepristupačnoga Boga. Postoji znatna razlika između duodecimalnih šiitskih i ismailijskih ideja o imamu, koja odražava njihova različita teološka stajališta, dok to sunije ne prihvataju. Za njih, ta se riječ odnosi samo na predvodnika u molitvi.

Prva dinastija u islamu, Omejidi, susrela se s političkim otporom od onih kojima je omejidijska politika arapske nadmoći bila nepodnošljiva. Snage otpora su svoje liderstvo često tražile u potomcima Alija i Fatime. Zbog toga se na Džafera es-Sadika otvoreno gledalo kao na najpogodnijeg lidera otpora i zbog političke i zbog vjerske prirode. Za šiite Džafer es-Sadik je bio šesti imam, te šesti nositelj duhovnog i vjerskog autoriteta koje je naslijedio od Alija. Međutim, Džafer es-Sadik je bio učenjak koji nije pokazivao osobnu tendenciju da vodi pokret. Njegov najstariji sin Ismail, trebao je naslijediti Džaferov autoritet da nije umro prije svog oca. U ovom trenutku glavnina šiita je prvo gledala u Abdullaha, drugog Džaferovog sina, a kada je i on umro, poglede su usmjerili prema trećem sinu, Musau el-Kazimu, kao legitimnom nasljedniku. Od Ismailovih nasljednika su nastali duodecilmani šiiti, dok se od Ismaila nastale ismailije. Nazvani su sebijama (sedmaci) ili ismailijama, jer su obznanili da je Ismail sedmi imam, i da je, sa brojem sedam, ciklus sada kompletiran, oglašavajući time novi početak i svježiju doktrinu. U 11. st. ismailije se se razdvojile u tri skupine: istočne (koji nisu više "sedmaci" jer priznaju imamsku lozu do sadašnjega age kana u Indiji, Afganistanu i Tadžikistanu), zapadne (Egipat, Jemen) i druze (Libanon, Sirija, Palestina). Danas ima oko 20 milijuna ismailija, razasutih po Dalekom i Bliskom istoku Bliskom istoku i Africi (u Indiji, Pakistanu, Iranu, Siriji, Tanganjiki, Keniji, Ugandi i dr.).[1]

Izvori

  1. "Ismailiti". natuknica.hr. 5. kolovoz 2017.. https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27943 Pristupljeno 7. svibanj 2016. 

Vanjske poveznice


Nedovršeni članak Ismailije koji govori o religiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.