Našašće tijela sv. Marka

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 285367 od 2. studenoga 2021. u 22:20 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (no summary specified)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir slika

Našašće tijela sv. Marka je veliko ulje na platnu koje je Tintoretto naslikao od 1562.-1566. godine. Slika je dio serije slika o Svetom Marku, svecu zaštitniku Venecije, koju je Tintoretto naslikao za "Školu sv. Marka" (Scuola di San Marco), a koja uključuje i Sveti Marko oslobađa roba (1548.) i Donošenje tijela svetog Marka (1562.–66.). Djelo pripada razdoblju manirizma i jedno od najznačajnijih dostignuća manirističkoga slikarstva zbog asimetrične kompozicije, osebujne i naglašene dinamike izražene u pokretu likova, ali i po kolorističnim i svjetlosnim kontrastima.

Detalj s desnom skupinom likova.

Odlike

Sliku je naručio Tommaso Rangone, „veliki čuvar” Škole sv. Marka u Veneciji. Ova slika je kontinuirana naracija, što znači da je zastupljeno više trenutaka iste priče, a što stvara lirski spektakl i izražava vizionarsku predodžbu koja graniči s halucinacijom, i na taj način prizor krađe tijela postaje gotovo mitološki prikaz. Slika prikazuje kako su Mlečani zauzeti uklanjanjem leševa iz grobnica. Lijevo u prvom planu stoji duh samoga sveca s aureolom na glavi koji ih pokušava zaustaviti, jer mu je tijelo pronađeno, polegnuto blijedo na orijentalnom tepihu. U sredini platna kleči osoba koja svjedoči čudu, a ostali likovi uokolo su zapanjeni i prepadnuti. Neka mjesta se čine nedovršena (podne pločice su vidljive kroz odjeću i figure nekih likova). S desne strane nalazi se tamni čovjek u padu kao opsjednut demonom (nagovješteno vrpcom dima iznad njegove glave)[1]. Slika ima veliku kompoziciju s bljeskovima svjetlosti i boja, prepuno manirističke uznemirenosti i deformiranja oblika, čime nastaje čudesna sinteza između stvarnog i nestvarnog[2]. Slika ukazuje na istodobno postojanje različitih razina stvarnosti kroz uporabu niza slikarskih tehnika toskanskog i rimskog manirizma. Dezintegracija boje, naslijeđena iz Tizianovih kasnijih djela, vidljiva je u treperenju koje je poput mnoštva plamenova, u kontrastu sa sumornom i mutnom površinom platna.

Kompozicija

Na slici je izražena eksplozivna perspektiva gdje se vrh vizualne piramide podudara se s podignutom rukom sveca u lijevom donjem kutu koji obavlja čudo. Prostor je pomičan ˝ruši˝se u dubinu, povučen jakim, dugačkim dijagonalama arhitekture i naglo zaustavljen okomitim, tamnim zidom. Dinamički prijelazi kompozicijskih dijagonala i snažnih kontura naglašeni su uvrtanjem likova, prisutnih samo kao siluete. Rušenje prostora van i kočenje, ovaj put likovima koji svojim tijelima i pokretima preuzimaju dio prostranog dinamizma, saplečući se u kovitlac padanja, srljanja, različito usmjerenih pokreta, vezanih jedan za drugi. Dinamičnost otvorenih, suprotnih kretnji likova na balkonu još je linearnog karaktera, zbiva se na zidu arhitekture, i tek rukom tijela koje pada i sljedećim likovima, mnogostruko pokrenutim u svim smjerovima, postaje pravo kretanje u prostoru i uzrokuje gibanje, pomicanje samog prostora[3]. Nadalje, privid pokretima razvedene i otvorene mase, koja se negira, dematerijalizira se i svjetlošću što dolazi iz nepostojećeg izvora, te razara i obris i površinu podređujući ih vlastitom samovoljnom kretanju. Ta svjetlost koja dolazi iz raznih izvora, izbija iz grobnica ili se širi u lukovim iz usta dugačke dvorane, poput noćnog zvuka u stubištima Sv. Marka, kontrastnim isprepletanjem svjetlosti i tame pomiče elemente arhitekture (zid s balkonima, vijence, svod s lukovima) iz granica njihove stabilnosti i oni se počinju kretati zajedno s likovima. Sraz fragmentiranih likova u svim smjerovima i uznemirene arhitekture ostavlja dojam nestabilnosti i opsjednutosti u prikazu nestvarne i tjeskobne pljačke groba.

Poveznice

Izvori

  1. Sa službenih stranica slike, Pinacoteca Brera (engl.) Pristupljeno 25. svibnja 2017.
  2. Thomas Nichols, Jacopo Tintoretto, Oxford Art Online (engl.) Pristupljeno 25. svibnja 2017.
  3. Dr. Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2., Školska Knjiga – Zagreb, 1997. god.
  • Gillo Dorfles, Stefania Buganza i Jacopo Stoppa, Arti visive. Dal Quattrocento all'Impressionismo, Atlas, 2001., str. 262.