Arnaud-Amanieu

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 508051 od 7. svibanj 2022. u 14:47 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bnz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Arnaud-Amanieu (fr. Arnaud-Amanieu d'Albret; 4. kolovoza 1338. — 1401.) bio je francuski plemić, lord Albreta<ref>Lodge, Eleanor C. (1926). Gascony under English Rule. London: Kennikat Press.</ref> (1358. — 1401.) i grof Dreuxa; sin lorda Bernarda Ezija IV. i njegove žene, Marte od Armagnaca.

Biografija

Godine 1330., kralj Engleske Edvard III. poslao je svoje pristaše u Gaskonju zbog pregovaranja s francuskim plemićima. Arnaudov je otac Bernard htio da Arnaud oženi kćer grofa Kenta, Edmunda od Woodstocka, ali taj je plan, na njegovu žalost, propao.

Arnaudov grb

Sin kralja Edvarda III., kraljević Edvard — vojvoda Gaskonje — otišao je 1363. god. u Gaskonju kako bi izvidio lojalnost plemića Gaskonje, pa tako i Arnauda. U katedrali u Bordeauxu, 9. srpnja, princ Edvard je bio primljen od strane Arnauda na način da je Arnaud kleknuo pred princa i zakleo se na vjernost. Arnaud je poljubio Bibliju i raspelo te poljubio princa u usta; međutim, dobri odnosi između princa i Arnauda nisu dugo potrajali.

Godine 1368., princ Edvard je htio prijeći Pireneje kako bi se borio u Kastilji te je zatražio skupinu vojnika od lorda Arnauda, koji je to odbio. Edvard je čak zatražio i novu daću, koju Arnaud nije htio platiti te je zajedno s nekim drugim plemićima poslao pismo kralju Francuske, Karlu V. Mudrom, koji je uzeo Arnauda pod svoju zaštitu. Tajni je sporazum potpisan 1368. između kralja Karla i lorda Arnauda.

Brak

Supruga lorda Arnauda bila je gospa Margareta Burbonska, kći Petra I. Burbonskoga i Izabele Valois. Sin Margarete i Arnauda bio je lord Karlo I. od Albreta.<ref>Monique Ornato, Répertoire prosopographique de personnages apparentés à la couronne de France aux XIVe et XVe siècles, Publications de la Sorbonne, 2001.</ref><ref>Jean Froissart, Chroniques. Pariz, Société de l'Histoire de France, 1869. – 1975.</ref>

Izvori

<references group=""></references>