Miheil Gelovani
| Miheil Gelovani | |
 Gelovanijev nadgrobni spomenik | |
| Rodno ime | მიხეილ გელოვანი |
|---|---|
| Rođenje | 6. siječnja 1893., Lasuria, Kutaisi, Rusko Carstvo |
| Smrt | 21. prosinca 1956., Moskva, Sovjetski Savez |
| Zanimanje | glumac, redatelj |
| Godine rada | 1913. – 1956. |
| Važnije uloge | Josif Visarionovič Staljin |
| Portal o životopisima | |
| Portal o filmskoj umjetnosti | |
Miheil Gelovani (gru. მიხეილ გელოვანი, rusificiran kao Михаи́л Гео́ргиевич Гелова́ни, Larusia, 6. siječnja 1893. - Moskva, 21. prosinca 1956.) bio je gruzijsko-sovjetski filmski i kazališni glumac i redatelj, poznat po brojnim prikazima Staljina u svojim filmovima.
Životopis
Rani život
Miheil Gelovani je izravni potomak stare gruzijske kneževske obitelji Gelovani.[1] Glumačku karijeru započeo je u kazalištu u Batumi tijekom 1913. godine. 1919. i 1920. pohađao je dramsku školu u Tiflisu. Nakon završetka dramske škole postaje član glumačke postave u Rustaviju, gdje je glumio u gradskom kazalištu pune dvije godine. Od 1923. radi kao glumac i redatelj u "Goskinprom film studio", najvećem i najsnažnijem filmkom poduzeću u cijeloj Gruziji [2], koja je nakon Prvog svjetskog rata postala dio Sovjetskog saveza. Na filmskoj sceni debitirao je 1924. u filmu "Tri života".[3] Još iste godine se preselio u armeniski dio SSSR-a, gdje je radio kao filmski redatelj. Uz svoj filmski rad, nastavljao se pojavljivati u kazalištu, a glumio je u Kutaisiu i Bakuu. 1936. vratio se glumačkom ansamblu kazališta u Rustaviju i ondje ostao tri godine.[4]
Prijeratni život
1938. prvi put je prikazan film "Velika zora" u kojoj je Gelovani tumači ulogu Staljina, za kojeg je dobio odlikovanje crvenog reda (eng. Order of the Red Banner of Labour, rus. Орден Трудового Красного Знамени) 1. veljače 1939. i Staljinovu nagradu 1941. [2] Nakon te uloge, Gelovani je postao filmski sinonim za Staljina, te ga je glumio u dvanaest filmova do Staljinove smrti.[5] Takvu ulogu uspio je izgraditi na fizičkoj sličnosti sa Staljinom, građom tijela, a vrlo brzo je i savladao njegov način govora.[6] Navodno je i sam Staljin obožavao gledati Gelovania kao svoje utjelovljenje, posebice zato što je imitirao njegov glas "do savršenstva", bez obzira na svoje gruzijske korijene.[7] Odličnom dikcijom i vještim govorenjem ruskog prikazao je ulogu Staljina 12 puta, čime je ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao "glumac koji je najviše puta tumačio ulogu jedne povijesne osobe." [8] Kada se sastao sa glavnim tajnikom najvećeg državnog filmskog poduzeća, tajnik ga je uzrujano pitao: "Temeljito sam vas promatrao... Ne gubite vrijeme, zar ne?" [9] Gelovanijeva filmska karijera umnogome je pridonijela jačanju Staljinova kulta ličnosti, a Staljin ga je i sam nazivao jednim od "najvjernijim i najodanijim sljedbenikom".[10] Geloveli je pridonio pozitivnom prikazivanju Staljina, baš kao što je Sergej Eisenstein u filmu "Ivan Grozni".[11]
Poslijeratni uspjesi
Iako je zbog svoje uloge Staljina osovjio publiku diljem SSSR-a, u svom drugom filmu nije glumio Staljina, da ga ne bi prikazali smrtnikom. "[12] Od 1942.-1948. bio je član glumačke postave u Moskovskom kazalištu, gdje je tumačio sporedne uloge.[4] Krajem Drugog svjetskog rata vraća se ulozi Staljina, te je i za sljedeće uloge dobivao razne pohvale i nagrade. Svojom uvjerljivom glumom Staljina, kritičari su ga prozvali "Arhitektom Staljinove pobjede".[13] U poslijeratnim filmovima (Zavjet, Pad Berlina, Nezaboravna 1919. godina) Staljina je prikazao u ulozi vođe i osloboditelja ruskog naroda, "Ruskog živog Boga".[14] Za uloge filmovima Obrana Tsarytsyna, Pad Berlina i Zavjet dobio je tri Staljinove nagrade, te titulu najboljeg umjetnika u SSSR-u.[2] Nakon Staljinove smrti 1953., Gelovani je više puta odbijen za uloge u drugim filmovima, zbog već izgrađenog "Staljinovog kulta".[15][16] Do 1956. glumio je u Moskovskom kazalištu (rus. Государственный театр киноактёра), gdje je također glumio u mnogobrojnim ruskim povijesnim dramama.[4] Andreas Klib zapisao je da je "Gelovani završio svoj život vrlo skromno, bolje rečeno jadno".[17] Umro je 21. prosinca 1956. u 63. godini života. Pokopan je na groblju Novodevichy uz svoju ženu Ludmilu.[18] Dolaskom Nikite Hruščova na vlast većina scena i filmova u kojem je glumio Staljina bile su izbrisane i zabranjene, čime je Gelovanijevo ime pomalo zaboravljeno.[15]
Filmografija
Glumačke uloge
| Godina | Film |
|---|---|
| 1924. | Tri života |
| 1925. | Jahač sa divljeg zapada (eng. Rider from the Wild West) |
| 1926. | Deveti val (eng. The Ninth Wave) |
| 1927. | Dva lovca (eng. Two hunters) |
| 1927. | Zli duh (eng. Evil Spirit) |
| 1931. | Zabit (eng. Out of the Way!) |
| 1934. | Doviđenja (eng. Good-bye) |
| 1934. | The Last Masquerade |
| 1937. | The Return of Maxim |
| 1937. | Dolina naranči (eng. Orange Valley) |
| 1938. | Čovjek s pištoljem (eng. The Man with the Gun) |
| 1938. | Velika zora (eng. The Great Dawn) |
| 1939. | Lenjin 1918. (eng. Lenin in 1918) (scene izbrisane) |
| 1939. | The Vyborg Side |
| 1940. | Sibirci (eng. Siberians) |
| 1941. | Valery Chkalov (scene izbrisane) |
| 1942. | Obrana Tsaritsyna (eng. The Defense of Tsaritsyn) |
| 1946. | Zavjet (eng. The Vow) (zabranjen) |
| 1949. | Pad Berlina (eng. The Fall of Berlin) (zabranjen) |
| 1953. | The Fires of Baku (scene izbrisane) |
| 1952. | Rudari Dona (eng. Miners of the Don) |
| 1952. | Nezaboravna 1919. godina (eng. The Unforgettable Year 1919) (zabranjen) |
| 1953. | Jambyl Jabayev |
| 1953. | Neprijateljski vihori (eng. Hostile Whirlwinds) (scene izbrisane) |
Redateljski rad
| Godina | Film |
|---|---|
| 1927. | Zli duh (eng. Evil Spirit) |
| 1929. | Pobjeda mladih (eng. Youth Wins) |
| 1931. | Deed of Valour |
| 1931. | Rasna istina (eng. True Caucasian) |
Izvori
- ↑ Grebelskii Dumin, Lapin, str. 80.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Leontiuk Torchinov, str. 146.
- ↑ Afanaseev Yutkevich, str. 92.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Prokhorov. str. 160.
- ↑ Rappaport, str. 40
- ↑ Beumers, str. 96
- ↑ Taylor. str. 228
- ↑ Robertsons, str. 105
- ↑ Montefiore, str. 517
- ↑ Plamper, Heller, str 228.-229.
- ↑ Dobrenko , str. 59
- ↑ Spring Taylor, str. 164
- ↑ Youngblood, str. 95
- ↑ Boobeyer, str. 113
- ↑ 15,0 15,1 A. Bernstein (rujan 1989). "Mikhail Gelovani: One-Role Actor". Soviet Film 9: 16–17. ISSN 0201-8373
- ↑ Zaleski, str. 146.
- ↑ Predložak:Citiraj web
- ↑ Mikheil Gelovani - novodevichiynecropol.ru
Literatura
- S. V. Dumin, P. Kh Grebelskii, V. V. Lapin, Dvorianskie Rody Rossiiskoi Imperii: Kniazʹia Tsarstva Gruzinskogo, IPK Vesti (1994.) ISBN 978-5-86153-005-7
- Aleksandr Prokhorov, Great Soviet Encyclopedia (Volume 6), Collier Macmillan Publishers (1982.) ISBN 978-0-02880-110-0
- Valeri Torchinov, Alexei Leontiuk. Vokrug Stalina: Istoriko-Biograficheskii Spravochnik, Filologicheskii Fakultet Sankt-Peterburgskogo Universitet (2000.) ISBN 5-8465-0005-6
- Helen Rappaport, Joseph Stalin: A Biographical Companion., ABC-CLIO (1999.) ISBN 1-57607-084-0.
- Birgit Beumers. A History of Russian Cinema, Berg Publishers (2009.) ISBN 978-1-84520-215-6.
- Sergei Yutkevich, Yuri Afanaseev, Kino: Entsiklopedicheskii Slovar, Soviet Encyclopedia (1987.) ISBN 5-900070-03-4.
- Klaus Heller, Jan Plamper, Personality Cults in Stalinism, Vandenhoeck & Ruprecht (2004.) ISBN 978-3-89971-191-2
- Evgeni Dobrenko, Stalinist Cinema and the Production of History: Museum of the Revolution, Edinburgh University Press (2003.) ISBN 978-0-7486-3445-3.
- Denise J. Youngblood, Russian War Films: On the Cinema Front, 1914-2005, University Press of Kansas (2007.) ISBN 0-7006-1489-3.
- Richard Taylor, Film propaganda: Soviet Russia and Nazi Germany, I.B. Tauris (1999.) ISBN 978-1-86064-167-1.
- Simon Sebag Montefiore, Stalin - The Court of the Red Tsar, Phoenix London (2004.) ISBN 0-7538-1766-7.
- Philip Boobbyer, The Stalin Era. Springer Verlag (2000.), ISBN 978-0-415-18298-0.
- Richard Taylor, D. W. Spring. Stalinism and Soviet Cinema, Routledg (1993.) ISBN 978-0-415-07285-4.
- Patrick Robertsons, The Guinness Book of Movie Facts & Feats', Abbeville Press (1991.) ISBN 978-0-85112-706-4.
- Konstantin Zaleski, Imperiia Stalina: Biograficheskii entsiklopedicheskii slovar, Veche (2000.) ISBN 5-7838-0716-8.