György Balogh: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
'''György Balogh''' odnosno '''Đuro Balog''' ([[Kupusina]], [[16. travnja]] [[1817.]] - [[Bač]], [[6. srpnja]] [[1889.]]), bio je [[Bačka|bački]] rimokatolički svećenik. | |||
== Životopis == | == Životopis == | ||
| Redak 25: | Redak 25: | ||
{{GLAVNIRASPORED:Balogh, György Balogh}} | {{GLAVNIRASPORED:Balogh, György Balogh}} | ||
[[Kategorija:Životopisi, Bač]] | |||
[[Kategorija:Hrvatski katolički svećenici]] | [[Kategorija:Hrvatski katolički svećenici]] | ||
[[Kategorija:Hrvatski narodni preporod]] | [[Kategorija:Hrvatski narodni preporod]] | ||
[[Kategorija:Životopisi, Apatin]] | [[Kategorija:Životopisi, Apatin]] | ||
<!-- čini se da je Slovak, s obzirom na jezik kojeg je prvo znao --> | <!-- čini se da je Slovak, s obzirom na jezik kojeg je prvo znao --> | ||
Posljednja izmjena od 24. ožujak 2026. u 23:25
György Balogh odnosno Đuro Balog (Kupusina, 16. travnja 1817. - Bač, 6. srpnja 1889.), bio je bački rimokatolički svećenik.
Životopis
Rodio se u bačkom selu Kupusini. Zaredio se 1841. godine. Kao materinski jezik govorio je slovački jezik. Za vrijeme školovanja, s obzirom da mu se rodno selo nalazilo u Ugarskoj, stječe znanje mađarskog jezika. Poslije odlazi u sjemenište, na kojem je naučio njemački jezik. Službovao je u više bačkih mjesta, Bikiću, Aljmašu, Sonti, Subotici i Somboru gdje je bio kapelanom. Za vrijeme kapelanovanja je radi bolje komunikacije sa tamošnjim vjernicima, velikim dijelom Hrvatima, naučio i hrvatski jezik. Rad sa župljanima i učenje hrvatskog je dobro pridonijelo njegovu znanju hrvatskog jezika, tako da je za župnikovanja u Vajskoj (od 1850.), okušao i u pisanju pjesama na hrvatskom jeziku. Poslije je 1860. postao župnikom i podarhiđakonom u Baču, a obnašao je i dužnost tajnika i dekana bačkog dekanata (1861.-1869.) (čiju je knjižnicu i osnovao) te je prisjedao Ženidbenim sudom.
Bio je članom i prvim povjerenikom Hrvatskog književnog društva svetog Jeronima za Bačku[1].
Održavao je korespondenciju sa biskupima hrvatskim preporoditeljima, istarskim Jurjem Dobrilom i bačkim Ivanom Antunovićem. U Bunjevačkim i šokačkim novinama biskupa Ivana Antunovića, pisao je tekstove u kojima se zalaže za usvajanje književnog jezika, kakvog se rabi u Hrvatskoj, jer "nije moguće svakoj šaki ljudi njevim stylom izdavati knjige ali 'to nije mnogima povoljno' jer je 'croatico ilyrismus' u našim krajevima nepovoljno predstavljen."[2]
Točnije, pripadao je struji hrvatskih kulturnih radnika koji su bili pristaše ijekavice. Kao i fra Stipan Vujević, koji je 1885. predložio uvođenje ijekavice umjesto dotada korištene ikavice u časopisu "Nevenu", argumentirao je da podunavski Hrvati ne trebaju stvarati neki svoj posebni književno-jezični standardni jezik, nego da prihvate već obavljeni posao i prihvatiti već standardiziranu štokavsku ijekavicu, naglašavajući da su taj standard prihvatili gotovo svi Hrvati. U tome se slagao sa Ivanom Antunovićem i Stipanom Vujevićem[1].
Do smrti je bio kanonik i župnik u Baču.
Priznanja
Dobio je naslov opata od svete Margarete od Garaba, kojeg je nosio do kraja života.
Izvori
- Neven, zabavni i poučni misečnik, Subotica, 15. srpnja 1889., str. 107.-108., autor Seljanin
- Zvonik Župnik Balogh i hrvatski jezik