More actions
Stvorena nova stranica sa sadržajem: »'''Antun Kopitović''' (Muo, 23. rujna 1913. — Buenos Aires, 25. kolovoza 1983.), hrv. skladatelj i dirigent iz Crne Gore, poslije skladao u emigraciji u Argentini.<ref name=encAK>Dino Mujadžević i Marijana Pintar (2009.): KOPITOVIĆ, Antun. Hrvatski biografski leksikon (1983–2025), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristu...«. |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 2: | Redak 2: | ||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Rodio se je u Mulu u Boki kotorskoj. Glazbeno se | Rodio se je u Mulu u Boki kotorskoj. U rodnom Mulu i u Kotoru je išao u osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Kotoru i dovršio u Beogradu, uglavnom kao privatan đak. <ref name=Antović/>{{is|298.}} Glazbene je početke imao u mješovitom crkvenom [[Mješoviti pjevački zbor Sv. Tripun Kotor|pjevačkom zboru Sv. Tripun]] iz Kotora.<ref>Radio Dux: [http://www.radiodux.me/vijesti/drustvo/o-sv-antunu-prije-97-god-crkveni-pjevacki-zbor-sv-tripun-kotor-imao-je-svoj-prvi '' O Sv. Antunu prije 97 god. crkveni pjevački zbor “Sv. Tripun”-Kotor imao je svoj prvi nastup'']. Radio Dux. 13. lipnja 2018. Pristupljeno 9. studenoga 2025.</ref> U Kotoru je učio svirati [[klarinet]] kod učitelja gradske glazbe Erminija Bagatelle, a klavir kod prof. Valerije Dienstel.<ref name=Antović/>{{is|298.}} Glazbeno se nadograđivao u Beogradu u Muzičkoj školi Stanković. <ref name=encAK/> Ondje je učenikom Miloja Milojevića (kompozicija), Koste Manojlovića (povijest glazbe), Olge Mihajlović (glasovir) i Marije Mihajlović (violina). Prekinuvši školovanje zbog lošeg materijalnog stanja 1936. , 1936. i 1937. je <ref name=Antović>Ivana Antović: [https://www.bibliotekahercegnovi.co.me/bibliotekaold/PDF/Boka_26/13_IVANA_ANTOVIC.pdf ''Antun Kopitović - kompozitor iz Boke Kotorske '']. Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, 26 (?), str. 297-322. Pristupljeno 9. studenoga 2025.</ref>{{is|298.}} [[zborovođa|zborovođom]] je u bokeljskim mjestima Mulu, Škaljarima i Lastvi. <ref name=encAK/> 1938. i 1939. je po natječaju došao na mjesto dirigenta gradske glazbe<ref name=Antović/>{{is|298.-299.}} u [[Ston]]u (puhački orkestar<ref name=encAK/>). 1938. je upisao Visoku školu [[MUZA|Muzičke akademije]] u Zagrebu kod prof. [[Franjo Dugan|Franje Dugana]], [[Fran Lhotka|Frana Lhotke]] i [[Krsto Odak|Krste Odaka]] (kompoziciju), kod prof. Mladena Pozajića (dirigiranje), kod [[Božidar Širola|Božidara Širole]] (folklor), kod prof. [[Božidar Kunc|Božidara Kunca]] (glasovir), kod prof. [[Franjo Lucić|Franje Lucića]] (orgulje) i kod prof. [[Stanislav Stražnicki|Stanislava Stražnickog]] (povijest glazbe) No u razdoblju 1939.-1942. je prekinuo zagrebački studij<ref name=Antović/>{{is|299.}} i otišao privatno studirati u Rim skladanje kod [[Ildebrando Pizzetti|Ildebranda Pizzetija]] (drugi izvori navode da je studirao usporedno u Zagrebu i Rimu<ref name=encAK/>). Rimski studij je prekinuo zbog slabih materijalnih mogućnosti te se je vratio 1942. u Zagreb nastaviti studij. 1943. je u Zagrebu završio konzervatorij.<ref name=Antović/>{{is|299.}} Dok je studirao u Zagrebu, vodio je zbor [[Kapela Ranjenog Isusa u Zagrebu|crkve Ranjenoga Isusa]], zbor i gudački orkestar [[Hrvatski radiša|Hrvatskoga radiše]] kojem je 1939. skladao himnu. Ratna periodika do 1945. je objavila nekoliko njegovih skladba (Sklad, Proljeće). Do 1945. se bavio privatnim podučavanjem glazbe (kompoziciju, klavir i solo pjevanje<ref name=Antović/>{{is|299.}}) a također je za radijske postaje u Osijeku i Zadru bio glazbenim izvjestiteljem.<ref name=encAK/> | ||
Izabrao je emigrirati iz države, te je prve tri godine poraća proveo u Rimu. Na tekst [[Vinko Nikolić|Vinka Nikolića]] skladao je himnu ''Naša pjesma'' za pjevački zbor hrvatskih izbjeglica u [[logor Fermo|logoru Fermu]]. Zatim je otišao u Argentinu u Buenos Aires. Ondje je od 1949. vodio hrvatski pjevački zbor koji je bio sljednik zbora iz Ferma, Hrvatski pjevački zbor Jadran. Od 1953. do 1955. je na Radio-Belgranu dirigirao zborom i komornim orkestrom. Nakon toga 1955. do 1962. dirigira i aranžira za orkestar na postaji Radio-Splendid. Na istoj je radijskoj postaji vodio emisiju za Hrvate. Na postaji Radio del Estado (kasnijem Radio-Nacionalu) je s vremena na vrijeme dirigirao njenim orkestrom, na kojoj je praizveo svoje dvije sklabe. Ravnao vokalno-instrumentalnim koncertima u argentinskim kazalištima Coliseo, Colón, Opera i Argentino de La Plata, a na Coliseu je izveo djela Lisinskoga i Jakova Gotovca. 1963. je postao voditeljem svoje glazbene škole. Vodio od 1968. emigrantski Hrvatski polifonijski zbor Zagreb. <ref name=encAK/> | Izabrao je emigrirati iz države, te je prve tri godine poraća proveo u Rimu. U Rim je otišao listopada 1945. da bi nastavio studij koji je započeo ondje. Tijekom talijanske faze (1945. — 1948.) svirao je orgulje po crkvama i vodio pjevačke zborove, podučavao skladanje, sviranje klavira i solo pjevanje. <ref name=Antović/>{{is|299.}}) Na tekst [[Vinko Nikolić|Vinka Nikolića]] skladao je himnu ''Naša pjesma'' za pjevački zbor hrvatskih izbjeglica u [[logor Fermo|logoru Fermu]]. <ref name=encAK/> | ||
Zatim je otišao u Argentinu travnja 1948., u Buenos Aires. Ondje je radio za glazbene izdavačke kuće kao orkestrator. <ref name=Antović/>{{is|299.}} Ondje je od 1949. vodio hrvatski pjevački zbor koji je bio sljednik zbora iz Ferma, Hrvatski pjevački zbor Jadran. Od 1953. do 1955. je na Radio-Belgranu dirigirao zborom i komornim orkestrom. Nakon toga 1955. do 1962. dirigira i aranžira za orkestar na postaji Radio-Splendid. Na istoj je radijskoj postaji vodio emisiju za Hrvate. Na postaji Radio del Estado (kasnijem Radio-Nacionalu) je s vremena na vrijeme dirigirao njenim orkestrom, na kojoj je praizveo svoje dvije sklabe. Ravnao vokalno-instrumentalnim koncertima u argentinskim kazalištima Coliseo, Colón, Opera i Argentino de La Plata, a na Coliseu je izveo djela Lisinskoga i Jakova Gotovca. 1963. je postao voditeljem svoje glazbene škole u Buenos Airesu<ref name=encAK/> gdje je predavao kompoziciju, instrumentaciju, klavir i solo pjevanje, školovavši mnoštvo argentinskih skladatelja, instrumentatora, klavirista i solo pjevača.<ref name=Antović/>{{is|299.}} Vodio od 1968. emigrantski Hrvatski polifonijski zbor Zagreb. <ref name=encAK/> | |||
Glazbena kritika mu je dala priznanja za njegov rad u Argentini. Veliki broj nosača zvuka u Južnoj Americi i SAD je sačuvao Kopitovićev glazbenički rad kao dirigenta, skladatelja i instrumentatora. Za rodni je kraj ostao iznimno vezan, i cijeli je život žalio što se ne smije vratiti u nj.<ref name=Antović/>{{is|299.-300.}} | |||
1975. je donirao glazbenoj zbirci Povijesno arhiva (Muzička zbirka Istorijskog arhiva) u Kotoru pismohranu svojih 57 skladba. Kotorsku je zbirku donacijom obogatio 1987. [[Miloš Milošević]] s još dvije skladbe.<ref name=Antović/>{{is|297.}} | |||
Umro je u Buenos Airesu. Bio je privremeno pokopan u ''Galeriji'', a planiralo ga se premjestiti u Panteon Društva skladatelja koje se onda još uređivalo.<ref name=Antović/>{{is|300.}} | |||
== Opus == | |||
Opus mu čini šezdesetak skladba koje je skladao većinom u Buenos Airesu, gdje je i ravnao njihovim izvedbama. U opusu su mu dječji, muški i mješoviti zborovi, svjetovni i crkveni, solo-popijevke, skladbe za glasovir, komorne sastave, komorni i simfonijski orkestar, te koračnice za limenu glazbu. Teme su argentinske, zavičajne, svehrvatske, drugih hrvatskih krajeva (Zagreb, Bosna, Međimurje, Gradišće, Primorje...) ili lokalno zavičajne<ref name=encAK/> (Tivat, Herceg-Novi, Kotor<ref name=encAK/>, Dobrota<ref name=Antović/>{{is|298.}}). | |||
== Izvori == | == Izvori == | ||
{{izvori}} | {{izvori}} | ||
| Redak 13: | Redak 21: | ||
{{GLAVNIRASPORED:Kopitović, Antun}} | {{GLAVNIRASPORED:Kopitović, Antun}} | ||
[[Kategorija:Muo]] | [[Kategorija:Muo]] | ||
[[Kategorija:Hrvati u Crnoj Gori]] | |||
[[Kategorija:Hrvatski skladatelji]] | [[Kategorija:Hrvatski skladatelji]] | ||
[[Kategorija:Hrvatski klarinetisti]] | |||
[[Kategorija:Hrvatski pijanisti]] | |||
[[Kategorija:Hrvatski dirigenti]] | [[Kategorija:Hrvatski dirigenti]] | ||
[[Kategorija:Hrvati u Argentini]] | [[Kategorija:Hrvati u Argentini]] | ||
[[Kategorija:Hrvatska politička emigracija]] | [[Kategorija:Hrvatska politička emigracija]] | ||
[[Kategorija:Hrvatski glazbeni pedagozi]] | |||
Inačica od 9. studeni 2025. u 01:35
Antun Kopitović (Muo, 23. rujna 1913. — Buenos Aires, 25. kolovoza 1983.), hrv. skladatelj i dirigent iz Crne Gore, poslije skladao u emigraciji u Argentini.[1]
Životopis
Rodio se je u Mulu u Boki kotorskoj. U rodnom Mulu i u Kotoru je išao u osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Kotoru i dovršio u Beogradu, uglavnom kao privatan đak. [2]:298. Glazbene je početke imao u mješovitom crkvenom pjevačkom zboru Sv. Tripun iz Kotora.[3] U Kotoru je učio svirati klarinet kod učitelja gradske glazbe Erminija Bagatelle, a klavir kod prof. Valerije Dienstel.[2]:298. Glazbeno se nadograđivao u Beogradu u Muzičkoj školi Stanković. [1] Ondje je učenikom Miloja Milojevića (kompozicija), Koste Manojlovića (povijest glazbe), Olge Mihajlović (glasovir) i Marije Mihajlović (violina). Prekinuvši školovanje zbog lošeg materijalnog stanja 1936. , 1936. i 1937. je [2]:298. zborovođom je u bokeljskim mjestima Mulu, Škaljarima i Lastvi. [1] 1938. i 1939. je po natječaju došao na mjesto dirigenta gradske glazbe[2]:298.-299. u Stonu (puhački orkestar[1]). 1938. je upisao Visoku školu Muzičke akademije u Zagrebu kod prof. Franje Dugana, Frana Lhotke i Krste Odaka (kompoziciju), kod prof. Mladena Pozajića (dirigiranje), kod Božidara Širole (folklor), kod prof. Božidara Kunca (glasovir), kod prof. Franje Lucića (orgulje) i kod prof. Stanislava Stražnickog (povijest glazbe) No u razdoblju 1939.-1942. je prekinuo zagrebački studij[2]:299. i otišao privatno studirati u Rim skladanje kod Ildebranda Pizzetija (drugi izvori navode da je studirao usporedno u Zagrebu i Rimu[1]). Rimski studij je prekinuo zbog slabih materijalnih mogućnosti te se je vratio 1942. u Zagreb nastaviti studij. 1943. je u Zagrebu završio konzervatorij.[2]:299. Dok je studirao u Zagrebu, vodio je zbor crkve Ranjenoga Isusa, zbor i gudački orkestar Hrvatskoga radiše kojem je 1939. skladao himnu. Ratna periodika do 1945. je objavila nekoliko njegovih skladba (Sklad, Proljeće). Do 1945. se bavio privatnim podučavanjem glazbe (kompoziciju, klavir i solo pjevanje[2]:299.) a također je za radijske postaje u Osijeku i Zadru bio glazbenim izvjestiteljem.[1]
Izabrao je emigrirati iz države, te je prve tri godine poraća proveo u Rimu. U Rim je otišao listopada 1945. da bi nastavio studij koji je započeo ondje. Tijekom talijanske faze (1945. — 1948.) svirao je orgulje po crkvama i vodio pjevačke zborove, podučavao skladanje, sviranje klavira i solo pjevanje. [2]:299.) Na tekst Vinka Nikolića skladao je himnu Naša pjesma za pjevački zbor hrvatskih izbjeglica u logoru Fermu. [1]
Zatim je otišao u Argentinu travnja 1948., u Buenos Aires. Ondje je radio za glazbene izdavačke kuće kao orkestrator. [2]:299. Ondje je od 1949. vodio hrvatski pjevački zbor koji je bio sljednik zbora iz Ferma, Hrvatski pjevački zbor Jadran. Od 1953. do 1955. je na Radio-Belgranu dirigirao zborom i komornim orkestrom. Nakon toga 1955. do 1962. dirigira i aranžira za orkestar na postaji Radio-Splendid. Na istoj je radijskoj postaji vodio emisiju za Hrvate. Na postaji Radio del Estado (kasnijem Radio-Nacionalu) je s vremena na vrijeme dirigirao njenim orkestrom, na kojoj je praizveo svoje dvije sklabe. Ravnao vokalno-instrumentalnim koncertima u argentinskim kazalištima Coliseo, Colón, Opera i Argentino de La Plata, a na Coliseu je izveo djela Lisinskoga i Jakova Gotovca. 1963. je postao voditeljem svoje glazbene škole u Buenos Airesu[1] gdje je predavao kompoziciju, instrumentaciju, klavir i solo pjevanje, školovavši mnoštvo argentinskih skladatelja, instrumentatora, klavirista i solo pjevača.[2]:299. Vodio od 1968. emigrantski Hrvatski polifonijski zbor Zagreb. [1] Glazbena kritika mu je dala priznanja za njegov rad u Argentini. Veliki broj nosača zvuka u Južnoj Americi i SAD je sačuvao Kopitovićev glazbenički rad kao dirigenta, skladatelja i instrumentatora. Za rodni je kraj ostao iznimno vezan, i cijeli je život žalio što se ne smije vratiti u nj.[2]:299.-300.
1975. je donirao glazbenoj zbirci Povijesno arhiva (Muzička zbirka Istorijskog arhiva) u Kotoru pismohranu svojih 57 skladba. Kotorsku je zbirku donacijom obogatio 1987. Miloš Milošević s još dvije skladbe.[2]:297.
Umro je u Buenos Airesu. Bio je privremeno pokopan u Galeriji, a planiralo ga se premjestiti u Panteon Društva skladatelja koje se onda još uređivalo.[2]:300.
Opus
Opus mu čini šezdesetak skladba koje je skladao većinom u Buenos Airesu, gdje je i ravnao njihovim izvedbama. U opusu su mu dječji, muški i mješoviti zborovi, svjetovni i crkveni, solo-popijevke, skladbe za glasovir, komorne sastave, komorni i simfonijski orkestar, te koračnice za limenu glazbu. Teme su argentinske, zavičajne, svehrvatske, drugih hrvatskih krajeva (Zagreb, Bosna, Međimurje, Gradišće, Primorje...) ili lokalno zavičajne[1] (Tivat, Herceg-Novi, Kotor[1], Dobrota[2]:298.).
Izvori
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Dino Mujadžević i Marijana Pintar (2009.): KOPITOVIĆ, Antun. Hrvatski biografski leksikon (1983–2025), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 9.11.2025. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/kopitovic-antun>.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 Ivana Antović: Antun Kopitović - kompozitor iz Boke Kotorske . Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, 26 (?), str. 297-322. Pristupljeno 9. studenoga 2025.
- ↑ Radio Dux: O Sv. Antunu prije 97 god. crkveni pjevački zbor “Sv. Tripun”-Kotor imao je svoj prvi nastup. Radio Dux. 13. lipnja 2018. Pristupljeno 9. studenoga 2025.