Ujedinjenje Crne Gore i Boke kotorske 1813.: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m Zamjena teksta - '<!--'''U(.*)'''-->' u '' |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Saint Peter of Cetinje.jpg|mini|[[Sveti Petar Cetinjski|Petar I. Petrović Njegoš]]]] | |||
Još od [[1797.]] i propasti [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]] nastojao je [[Petar I. Petrović Njegoš]], [[Crnogorci|crnogorski]] [[državni poglavar|državni]] i [[Crnogorska pravoslavna crkva|crkveni poglavar]] pripojiti [[Boka Kotorska|Boku Kotorsku]] i crnogorsko priobalje oko [[Budva|Budve]]. Petar je osvojio Budvu, no ubrzo se, pod inozemnim pritiskom, morao povući i prepustiti je [[Austrijsko Carstvo|Hrvatskoj pod Habsburzima]]. | Još od [[1797.]] i propasti [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]] nastojao je [[Petar I. Petrović Njegoš]], [[Crnogorci|crnogorski]] [[državni poglavar|državni]] i [[Crnogorska pravoslavna crkva|crkveni poglavar]] pripojiti [[Boka Kotorska|Boku Kotorsku]] i crnogorsko priobalje oko [[Budva|Budve]]. Petar je osvojio Budvu, no ubrzo se, pod inozemnim pritiskom, morao povući i prepustiti je [[Austrijsko Carstvo|Hrvatskoj pod Habsburzima]]. | ||
Posljednja izmjena od 2. lipanj 2025. u 13:59
Još od 1797. i propasti Mletačke Republike nastojao je Petar I. Petrović Njegoš, crnogorski državni i crkveni poglavar pripojiti Boku Kotorsku i crnogorsko priobalje oko Budve. Petar je osvojio Budvu, no ubrzo se, pod inozemnim pritiskom, morao povući i prepustiti je Hrvatskoj pod Habsburzima.
Novi je pokušaj uslijedio 1806. kada se, na poziv Rusije, uključio u borbu protiv Napoleonovih trupa koje su bile prodrle i u Boku Kotorsku. Ni ovoga puta nije bilo uspjeha jer su Crnogorci pretrpjeli poraz kod osmanskih utvrda u bokokotorskom zaleđu (Nikšić, Klobuk).
U rujnu 1813. godine, Petar je uništio francuske postrojbe u Boki Kotorskoj, izuzev utvrde u Kotoru. Osvojio je Perast, Risan, Herceg Novi, nad kojima se zaviorio crnogorski Alaj-barjak, te stigao sa crnogorsko-bokeljskim postrojbama podno Dubrovnika u kojem su se Francuzi utvrdili. U prosincu 1813. predala se i francuska posada u Kotoru.
Ujedinjenje Crne Gore i Boke proglašeno je 29. listopada 1813. godine u Dobroti, kod Kotora. Deklaraciju o ujedinjenju potpisalo je skupina pristaša ujedinjenja (Alviz Josipov Visković i drugi).[1] Potpredsjednik privremene vlade koja je upravljala Crnom Gorom i Bokom bio je Alviz Josipov Visković.[2]
No, Bečki kongres je 1814. – 1815. odlučio da se Boka Kotorska nasilno priključi Dalmaciji, odnosno Austriji. Rusija nije bila suglasna sa zahtjevima Crne Gore i Boke Kotorske da se narodna volja ispoštuje a ta država prizna. Čak je Rusija priprijetila Crnogorcima u slučaju da organiziraju oružanu obranu Boke Kotorske, a ukinuta je i financijska pomoć Crnoj Gori.
Zanimljivost
Tijekom crnogorsko-francuskih oružanih sukoba Napoleon se interesirao za Petra i Crnogorce. On je 28. siječnja 1808. godine, iznenađen vijestima o teškim borbama sa crnogorskim postrojbama, pisao francuskom guverneru Dalmacije:
- "Držite agenta uz crnogorskog vladiku i nastojte pridobiti toga čovjeka."[3]
Opet je Napoleon 9. veljače 1808. istim povodom pisao:
- "Kako to da i nikada ne pišete o Crnogorcima? Ne treba biti krut; treba među njih ubaciti agente radi pridobijanja prvaka te zemlje."[4]
Epilog
Boka Kotorska ostaje dijelom Kraljevine Dalmacije do 1918. ujedinjenja s kraljevinom Srbijom, da bi ju Italija anektirala 1941.,a od 1945. Boka Kotorska je pripojena Crnoj Gori.
Izvori
- ↑ (crnogorski) Bokabay Palata Visković
- ↑ Hrvatski leksikon L-Ž / [glavni urednik Antun Vujić], Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., ISBN 953-96728-2-1, str. 649
- ↑ Napoleonovo pismo guverneru Dalmacije od 28. siječnja 1808.g.
- ↑ Napoleonovo pismo guverneru Dalmacije od 9. veljače 1808.g.