Jorjo Tadić

Jorjo Tadić (Stari Grad, Hrvatska, 5. lipnja 1899. - Beograd, Srbija, 4. listopada 1969.), bio je hrvatski i srbijanski povjesničar. Bio je dopisnim članom HAZU i akademikom SANU.

Životopis

Rodio se je u Starom Gradu na otoku Hvaru 1899. godine. Pučku je školu pohađao u Starom Gradu. Za srednje je školovanje imao klasičnu gimnaziju koju je pohađao u Zadru i Splitu. Studirao je filozofiju i povijest u Zagrebu, Berlinu, Leipzigu, Pragu i Beogradu. Doktorirao je na beogradskom Filozofskom fakultetu na temu Španjolske i Dubrovnika 16. stoljeća.

Radio je u Kotoru na Pomorskoj akademiji i u Dubrovniku na Pomorsko-trgovačkoj školi. 1935. je stekao status docenta na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je predavao povijest novog vijeka. Uskoro je otišao raditi u Srbiju gdje je radio pri vladinim ustanovama pa je 1938. bio višim savjetnikom pri Ministarstvu prosvjete u Beogradu. Poslije Drugog svjetskog rata zaposlio se u Beogradu. Od 1951. predavao je Opću povijest novog vijeka kao redovni profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu.

Bio je dopisnim članom HAZU i redovnim članom SANU.

Područje njegova znanstvenog interesa bili su Dubrovačka Republika, posebice svakodnevni život te životopisi poznatih Dubrovčana, dubrovački Židovi, dubrovačka kultura, trgovina, politička povijest te gospodarska prošlost srednjovjekovne Srbije (rudarstvo) i susjednih država. U svoje je vrijeme bio je jedan od najboljih latinskih paleografa. Imao je cijenjena poznavanja rukopisa dubrovačkih kancelara i notara.

Politički je zastranio u srpstvo i jugoslavenstvo, što mu se prenijelo u znanstvenim radovima, nekritički prenoseći činjenice. Kad je u Dubrovniku se 1. prosinca 1924. slavio "Dan narodnog ujedinjenja", i kad su se tadašnji dubrovački mediji natjecali u glorificiranju „Kralja-Lučonoše“, Jorjo se isticao među onima koji su manifestirali poltronska podilaženja jugoslavenskom monarhističkom režimu, a tada je bio radio na mjestu profesora i direktora Pomorsko-trgovačke škole u Dubrovniku. Zapisao je tada "Dubrovčani su nad ulaznim vratima svoga grada postavili dva simbola i ideala: Sv. Vlaha, predstavnika starog Dubrovnika, i Kralja Petra, predstavnika ne samo općenarodnih nego i njihovih nacionalnih nastojanja i konačnih pobjeda". Potom je od 1929. dop 1931. uređivao i izdavao srpski mjesečni časopis Dubrovnik. Godine 1931. doktorirao je u Beogradu na temu Španjolske i Dubrovnika.

Jorjova zastranjivanja primijetili su hrvatski auktori poput povjesničara hrvatske književnosti Miroslava Vaupotića (jedan od potpisnika Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika) koji je njega i njemu slične prozvao "hrvatskim renegatima" u članku u zagrebačkom Telegramu. Članak je izašao za Hrvatskog proljeća, donosio više kritičkih uradaka o posezanju Srba za hrvatskim duhovnim (književnim) blagom. U članku od 10. veljače 1971. Vaupotić je napisao "... U okviru tih političkih i politikantskih koncepata stvoren je umjetni problem Dubrovnika i posebne dubrovačke književnosti, o kome srpski pisci i književnost sve do pojave hrvatskih renegata „Srba katolika potkraj 19. stoljeća nisu ni znali niti ih je taj fenomen zanimao. Ti „našijenci“, „slovinci“, od Matije Bana i Luke Zore do Antuna Fabrisa (Fabris je vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik dubrovačkog srbo-katoličkog književnog i znanstvenog časopisa „Srđ“, koji je izlazio svaka dva tjedna, T. Đ.) i drugih, neki iz zanešenjačkog obožavanja slobodne zajednice Srbije kao ideala, a neki iz dobrano prozaičnih materijalnih privilegija, stvorili su onaj povijesni kontinuitet koji od „Matice srpske u Dubrovniku“ Filipa Kulišića i Petra Kolendića vodi razvojnu crtu, pod egidom Pavla Popovića, do današnjih uvaženih profesora Univerziteta beogradskog čistih i književnika povjesnika... Ne bih želio zaoštravati i stvarati „zlu krv“ još jačeg razdora među našim književno-povijesnim trudbenicima kojih naročito na srpskoj strani, u Beogradu, od kojih su neki porijeklom i Hrvati, ima nevjerojatno marljivih i svjesnih, stvarnih proučavatelja naše starije „Dubrovačke literature“, ali je ipak simptomatično, ako pročitamo njihove studije i knjige iz prošlosti Dubrovnika, da se u nizu stotinjak tisuća stranica u vezi s Dubrovnikom i Dalmacijom ne spominje nikada ili vrlo rijetko riječ hrvatski".

Djela

(izbor)

• knjige
• Dubrovčani po Južnoj Srbiji u XVI. stoljeću, 1930.
• Španija i Dubrovnik u 16 stol., 1932. (doktorat)
• Miho Pracatović-Pracat: prilog istoriji dubrovačkog pomorstva, 1933.
• Pisma i uputstva dubrovačke republike, 1935.
• Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII. stoljeća, 1937.
• Dubrovčanin Serafin Gučetić, francuski diplomat (1496-1547), 1938.
• Promet putnika u starom Dubrovniku, 1939.
• Cvijeta Zuzorić, 1939.
• Dubrovački portreti, 1948.
• Građa o slikarskoj školi u Dubrovniku XIII-XVI v, 1952.
• Genealoške table, 1960. (suautorica: Irmgard Mahnken), 1960.
• Spomenica posvećena 50-godišljici smrti Stojana Novakovića, 1967.
• Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, 1970. (suautor: Gligor Stanojević)

• urednik izdanja
• Ten years of Yugoslav historiography 1945-1955, 1955.
• Dubrovnik u borbi za ujedinjenje 1908-1918, 1962.

• članci
• Dubrovnik u prošlosti i sadašnjosti u: Stari i novi Dubrovnik, 1928.
• Mladost Cvjete Zuzorić u: Zbornik naučnih radova : Ferdi Šišiću povodom šezdesete godišnjice života, 1869-1929, 1929.
• Otok Hvar u prošlosti i sadašnjosti u: Rab, Hvar, Korčula, 1930.

Izvori

• HAZU
• Google knjige