Teatar apsurda

Uprizorenje drame U očekivanju Godota na kazališnim daskama

Teatar apsurda ili kazalište besmisla je zajednički naziv za pokret unutar kazališta i djelimice unutar književnosti, koji se prvenstveno odigrava nakon Drugog svjetskog rata. Mnogi opisivaju teatar apsurda kao od jedan je od najinovativnijih i najutjecajnijih kazališnih pokreta 20. stoljeća. Njegova bitna karakteristika je naglasak na nelogičnosti, besmislu, kontradikcijama i nesigurnosti života te suvremene ljudske egzistencije. Nerijetko je korišten stilski izražaj šoka u teatra apsurda da bi se naglasio absurd življenja, što se često svodilo na izjednačavanje s besmislom. Većina kazališnih djela je napisana na francuskom a većina absurdista je djelovala u Parizu – iako nisu bili Francuzi. Glavnim predstavnicima teatra apsurda smatraju se Fernando Arrabal, Samuel Beckett, Jean Genet i Eugène Ionesco.

Među poznatijim kazališnim komadima vrijedno je spomenuti Beckettov U očekivanju Godota – u kojem se ništa ne dešava – kao i Nosorog i Ćelava pjevačica, oba Ionescova.

Etimologija

Kada je francuski Albert Camus je u svom eseju "Mit o Sizifu" 1942. godine objasnio ljudsko postojanje kao beznačajno ili apsurdno, te ideje su dramopisci uzeli kao temelj za pisanje svojih djela koja su postala popluarna tokom 1950-tih i 1960-tih i koje je kritičar Martin Esslin prvo opisao u eseju iz 1960. godine "The theatre of the Absurd" hrv. kazalište apsurda i s time stvorio skupno ime koje je označavao taj žanr kazaličta. Nedugo poslje objavljivanja svog eseja, Esslin je izdao istoimenu knjigu 1962. u kojem je pomnije opisao stil prestave i teme s kojima "teatar apsruda" bave i time popularizirao taj izraz u javnost.

Osnovna svojstva

Sam pokret teatra apsurda nastao je nakon Drugog svjetskog rata kao odgovor na traumu i besmisao rata. Glavni predstavnici ovog pokreta su Samuel Beckett, Eugene Ionesco, Jean Genet i Harold Pinter. Njihove predstave obilježene su nelogičnošću i besmislenošću ljudskog postojanja, te naglašavanjem apsurda svakodnevnog života.

Inače, teatar apsruda ili kazalište besmisla pokriva širku lepezu predstava koje mogu bit komedije, parodije, tragikomedije, strave, nadrealistične, pseudo realistične, ili neke neodređene kategorije. Glavne karakteristike predstava:

• likovi
  • uhvaćeni u beznadežnim situacijama
  • upravljane sa strane neke nevidljive sile
  • nemaju kontrolu nad svojom situacijom
  • marionete
• radnja
  • kaotično i bez nekog logičkog sljeda
  • pune parodija
  • beskonačno ponavljanje istih situacija
• dialog
  • puni klišea
  • ponavljanja
  • besmislenih riječi
  • nelogizmi
  • pun onomatopea
  • besmislene rečenice

Likovi

Likovi u teatru apsurda su najčešće ekstremni, bizarne figure koje se ne uklapaju u uobičajene ljudske kategorije. Oni su često simbolički prikazani, a njihovo ponašanje je često besmisleno, s kontradiktornim akcijama i reakcijama. Radnja u takvim djelima često izostaje, ili je zanemarena u korist metaforičkog prikaza ljudske egzistencije i nelogičnosti svijeta. Glavni fokus je na jeziku i dijalogu, a često se koriste i ponavljanja i fraze koje nemaju smisla, kako bi se naglasila apsurdnost svijeta i čovjekove egzistencije.

Radnja

Radnja u teatru apsurda nije jasno strukturirana i ne vodi do klasičnog raspleta. Umjesto toga, predstava se često sastoji od niza scena ili situacija koje nemaju jasan smisao ili svrhu. Ovakva struktura može biti zbunjujuća za gledatelje, ali je upravo to i jedan od ciljeva teatra apsurda - izazvati nelagodu i potaknuti publiku na razmišljanje o smislu života i postojanja.

Dijalog

Dialog u teatru apsurda je često fragmentiran i ispunjen pauzama, ponavljanjima i igrama riječima. Dijalozi se mogu činiti besmislenima ili nerazumljivima, ali zapravo se radi o namjernom stilskom izboru. Ovakvim stilom dijaloga, kazališni pisci teatra apsurda nastoje naglasiti nelogičnost i besmisao ljudskog postojanja.

Prestavnici

Samuel Beckett je jedan od najpoznatijih predstavnika teatra apsurda, poznat po svojim djelima poput "Čekajući Godota" i "Kraj igre". U "Čekajući Godota", dva besmislena lika, Vladimir i Estragon, sjede na brijegu i čekaju dolazak čovjeka kojeg nikad neće vidjeti. Djelo prikazuje besmislenost života i čovjekovu potrebu za nekom vrstom svrhe. Harold Pinter je također važan predstavnik teatra apsurda, poznat po djelima kao što su "Rođendanska zabava" i "Pauza". Njegova djela se bave temama poput identiteta i manipulacije, a likovi su često izolirani i neuspješni u komunikaciji.

Eugène Ionesco je rumunjski pisac, čije se djelo "Stolice" (The Chairs) također smatra jednim od najvažnijih djela teatra apsurda.

Harold Pinter, britanski pisac, dobio je Nobelovu nagradu za književnost 2005. godine, a njegova djela često sadrže elemente teatra apsurda. Tom Stoppard, britanski pisac, poznat je po svom radu "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" (Rosencrantz and Guildenstern Are Dead), koji se često navodi kao primjer teatra apsurda.

U zadnjih deset godina, neki od kazališnih pisaca koji su se istaknuli u teatru apsurda su Martin McDonagh, Will Eno i Caryl Churchill. McDonagh, irski pisac, najpoznatiji je po svojim crnim komedijama, kao što su "The Lieutenant of Inishmore" i "The Pillowman". Will Eno, američki pisac, stekao je priznanje za svoj rad "The Realistic Joneses", koji je prikazan na Broadwayu. Caryl Churchill, britanska dramatičarka, poznata je po svojim eksperimentalnim radovima, kao što su "Top Girls" i "Cloud Nine".