Branko Kadić: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Branko Kadić''' ([[Krug (razdvojba)|Krug]], Dolnja Poljica, [[4. travnja]] [[1919.]] - [[Buenos Aires]], [[3. srpnja]] [[1991.]]), [[hrvatska književnost|hrvatski]] domovinski i [[hrvatsko iseljeništvo|iseljenički]] [[književnik]], [[književna kritika|književni kritičar]], [[esej]]ist, [[prevoditelj]] i [[diplomat]]<ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: [http://simun-sito-coric.ch/index.php?option=com_content&view=article&id=163:60-hrv-emigrantskih-pisaca&catid=52:dokumenti ''60 hrv. emigrantskih pisaca''], Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [http://archive.is/sOqu ] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 15. ožujka 2019.</ref> | |||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Posljednja izmjena od 30. travanj 2022. u 13:14
Branko Kadić (Krug, Dolnja Poljica, 4. travnja 1919. - Buenos Aires, 3. srpnja 1991.), hrvatski domovinski i iseljenički književnik, književni kritičar, esejist, prevoditelj i diplomat[1]
Životopis[uredi]
Rodio se je u mjestašcu Krugu u Dolnjim Poljicin, danas dijelom Jesenica. U Krugu je završio pučku školu. U Splitu je išao u sjemenište gdje je završio klasičnu gimnaziju. Gimnazijski kolege bili su mu Jure Kaštelan i Ivan Raos. Maturiravši, upisao se na zagrebački Filozofski fakultet na kojem je studirao južnoslavenske književnosti i romanske jezike. Izbivanjem Drugoga svjetskog rata zaposlio se je u Ministarsvu vanjskih poslova. Dvije godine potom imenovan je na mjesto tajnika hrvatskog veleposlanstva grofa Pejačevića u Madridu. Nakon rata izabrao je emigraciju. Iz Španjolske je odselio u Argentinu, u Buenos Aires, gdje se je oženio s Marijom Zulemom Ricci i dobili su dva sina. Radi uzdržavanja obitelji i k tome dvoje djece nakon smrti njegove sestre, radio je razne poslove i često je radio na dvama radnim mjestima. Iako rastrgan obvezama, nikad nije prestao biti književnikom. Malo tko se je u hrvatskoj emigraciji isticao kao književni kritičar. Kadić je desetljećima srazmjerno redovito pisao književne kritike, o hrvatskim, španjolskim i francuskim književnicima.. Nezaobilazni su mu brojni eseji, poput onih o pjesništvu Viktora Vide, Srećka Karamana ili Zvonimira Katalenića. Uspjele su mu također procjene i prikazi s područja likovne umjetnosti (primjerice o Z. Dučmeliću i Š. Pelicariću). Uglavnom je prilog objavio u Hrvatskoj reviji i Studia croatica, ali i još ponegdje. Cijeli je život bio članom uredničkog odbora u Studia croatica. Za Studiju croaticu vrsno je prevodio hrvatske tekstove na španjolski. [1]
Argentinsko-hrvatska književnica Ana Blažeković uvela ga je kao lik u svoj roman María Josefa Ezcurra, zabranjena Belgranova ljubav.[2] Umro je u Buenos Airesu 3. srpnja 1991. godine. Poslije njegove smrti bila je u pripremi knjiga Kadićevih izabranih književnih kritika i eseja. Ante Kadić, jedan od najboljih poznavatelja hrvatske emigrantske pisane riječi istakao je da je važan prinos hrvatskoj književnoj povijesti čine Brankova pisma. [1]
Nagrade i priznanja[uredi]
- Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca. [1]
Izvori[uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [1] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 15. ožujka 2019.
- ↑ Željka Lovrenčić: Latinskoamerički prozaici hrvatskoga podrijetla. Tko tvori hispanističku Croaticu, 470 - 8. ožujka 2012. Pristupljeno 15. ožujka 2019.
Vanjske poveznice[uredi]
- Branko Kadić, Autori i suradnici - Hrvatska revija. LZMK