Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Bilići (rod): razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Bot: Automatski unos stranica
 
m file u datoteka
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Bilići (rod)'''-->'''Bilići''' su [[hrvatsko plemstvo|hrvatski plemićki]] rod.
<!--'''Bilići (rod)'''-->'''Bilići''' su [[hrvatsko plemstvo|hrvatski plemićki]] rod.


[[File:HR-Bilić Radojica .jpg|mini|desno|400 px|Epitaf Radojice Bilić s kraja XIV stoljeća, Staro Selo kod Jajca]]
[[Datoteka:HR-Bilić Radojica .jpg|mini|desno|400 px|Epitaf Radojice Bilić s kraja XIV stoljeća, Staro Selo kod Jajca]]


Najstariji spomen prezimena Bilić je u dokumentu od 21. ožujka 1284. godine u [[Zadar|Zadru]] oko prodaje zemlje gdje je kao svjedok  Zemko Bilić iz Zadra kao svjedok i magistar.
Najstariji spomen prezimena Bilić je u dokumentu od 21. ožujka 1284. godine u [[Zadar|Zadru]] oko prodaje zemlje gdje je kao svjedok  Zemko Bilić iz Zadra kao svjedok i magistar.

Inačica od 15. travanj 2022. u 03:39

Bilići su hrvatski plemićki rod.

Epitaf Radojice Bilić s kraja XIV stoljeća, Staro Selo kod Jajca

Najstariji spomen prezimena Bilić je u dokumentu od 21. ožujka 1284. godine u Zadru oko prodaje zemlje gdje je kao svjedok Zemko Bilić iz Zadra kao svjedok i magistar. Također se spominje i 1323. Zemkov sin Bilić i njegov tast Michauili. U spomeničkoj baštini hrvatskog naroda, a vezan za rod Bilića, najzanimljiviji je stećak iz Starog Sela, 17 km južno od Jajca. To je stećak s epitafom Radojice Bilić s kraja XIV. stoljeća. Epitaf je pisan hrvatskom ćirilicom. Klesao ga je dijak Veseoko Kukulamović. Stećak je nađen krajem XIX. stoljeća

Tekst na stećku glasi:

V ime Oca i Sina i Svetago duha amen. Se je kami Radojica Bilića. Milostiju božijom i pomoćiju roda moga izidah mnogočasnu grobnicu i postavih si kamen na grobnici mojej i ugotovih si vični dom za života svojega, ako hoće gospodin Bog, sebi i drugu mojemu. Molju bratiju i strine i neviste: pristupite i žalite me i ne popirajte me nogama, jere ćete biti vi kakov jesam ja, a ja neću biti kakovi jeste vi. [A se] pisa Veseoko Kukulamović.

U šibenskim dokumentima rod Bilića se spominje krajem XV. stoljeća. Tada pet obitelji Bilića odlazi u Pulu. Godine 1482. spominje se knez Stipan Bilić u Livnu. Kako su gospodari Donjih krajeva bili potomci vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića i njegova sina Baoše, tako su i livanjski plemići bili podređeni gospodarima Donjih Krajeva. Stipan Bilić pada u tursko ropstvo prilikom turskog osvajanja Livna, isti Stipan Bilić ulazi u narodnu pjesmu.

Pred Zagrebačkim kaptolom, 4. listopada 1520. spominju se kao svjedoci plemići Ivan Bilić i Martin Bilić oba iz Kreščića u sporu kojem svjedočilo 428 svjedoka. Posljednji hrvatski zapovjednik utvrđenoga Sinja je bio 1536. godine Ivan Bilić.

U sukobu plemića Kreščićkih s Petrom Erdődijem zbog gradova Podzvizda i Vranograča, svečano se ogradiše plemići Kreščićki, poslavši 1559. u Zagrebački kaptol svoje ljude Luku Šimičevića i Mateja Bilića. Plemići Kreščićki su tad uspjeli obraniti svoja prava na Podzvizd i Vranograč. Knezovi Erdődy nikad se ne spominju kao vlastela ni kao starješine Kreščićke. Uskoro se Kreščićki plemići raseliše pred Turcima.

Bilići se u Šibeniku spominju i 1588. godine.


Literatura

  • Radoslav Lopašić; Bihać i bihaćka krajina, Zagreb, 1890.
  • Josip Kolanović; Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb, 1995.
  • HR-NAZ: Capit. Zagrab. Locus credibili, 1559., Prothocollo № 1 Pagina 5;
  • Emilij Laszowski, Povijesni spomenici plemenite općine Turopolja nekoć "Zagrebačko polje" zvane, Zagreb, 1905., str. 463.
  • Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, svezak VI., Zagreb, 1908., str. 471-472.
  • Krsto Stošić, sela Šibenskog kotara, Šibenik, 1941. str. 263.
  • Đuro Bilić, Bilići, građa za povijest, etnologiju i genealogiju I, Zagreb 2000.
  • Đuro Bilić, Bilići, građa za povijest, etnologiju i genealogiju II, Zagreb 2000.