Razlika između inačica stranice »Pravo prve noći«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Pravo prve noći''' (od lat. '''ius primae noctis'''), poznato i pod francuskim nazivom ''droit du seigneur'' (gospodarevo pravo), jest navodno pravo gospodara nekog imanja na razdjevičenje [[djevica]] pod svojom vlašću. | |||
''Droit du seigneur'' danas se veže samo uz pravo prve noći, ali nekad se odnosilo na brojna prava, kao što su lov, porezi i obrađivanje zemlje. Narodsko vjerovanje, kako je opisano dolje, pomiješalo je ta dva pojma. | ''Droit du seigneur'' danas se veže samo uz pravo prve noći, ali nekad se odnosilo na brojna prava, kao što su lov, porezi i obrađivanje zemlje. Narodsko vjerovanje, kako je opisano dolje, pomiješalo je ta dva pojma. | ||
Trenutačna izmjena od 04:09, 24. ožujka 2022.
Pravo prve noći (od lat. ius primae noctis), poznato i pod francuskim nazivom droit du seigneur (gospodarevo pravo), jest navodno pravo gospodara nekog imanja na razdjevičenje djevica pod svojom vlašću.
Droit du seigneur danas se veže samo uz pravo prve noći, ali nekad se odnosilo na brojna prava, kao što su lov, porezi i obrađivanje zemlje. Narodsko vjerovanje, kako je opisano dolje, pomiješalo je ta dva pojma.
Moguće objašnjenje
Iako se pravo prve noći spominje u književnosti 16. stoljeća, zapisi povjesničara imaju vrlo malo dokaza o postojanju te pojave u srednjem vijeku. U nekim feudalnim sustavima mjesni je gospodar nametao culagium: uvjet da seljak od gospodara dobije odobrenje za vjenčanje, što je obično trebalo i platiti. Crkvena vlast u nekim područjima također je tražila naknadu prije nego što se mladoženji dopusti da ostvari brak s mladom. Dakle, pravo prve noći vjerojatno nije ni postojalo, nego je izmišljeno, a ti stvarni običaji su poslužili kao osnova.
U 16. stoljeću Boece navodi proglas izmišljenog škotskog kralja Evenusa III. da "gospodar zemlje mora dobiti djevičanstvo svih djevica koje žive na njoj". Legenda kaže da je sveta Margareta Škotska umjesto jus primae noctis uvela vjenčani porez. Osim što kralj Evenus III. nije postojao, Boece je u svoju priču uključio mnogo drugog materijala koji je očito mitski.
Boece nije jedini spominjao taj zakon: Voltaire ga je naveo 1762., Beaumarchais ga je iskoristio za Figarov pir, poslužio je kao element radnje u filmovima (npr. Hrabro srce Mela Gibsona), te se koristi za propagandu Velikog brata u Orwellovu romanu 1984.
Encyclopædia Britannica zaključuje da je taj običaj postojao u nekim primitivnim društvima, ali da nikad nije bio raširen u srednjovjekovnoj Europi, te da je možda samo nakratko postojao u nekim područjima Francuske i Italije u ranom srednjem vijeku.