Razlika između inačica stranice »Lujo Vojnović«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Lujo Konstantinov Vojnović''' ([[Split]], [[15. travnja]] [[1864.]] – [[Zagreb]], [[18. travnja]] [[1951.]]),<ref>[http://www.rastko.rs/rastko-bo/casopisi/boka/23/dmartinovic_l.html www.rastko.rs], "Admirali i generali Vojnovići u ruskoj vojsci"</ref> [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatski]] [[Dubrovnik|dubrovački]] pravnik, diplomat, književnik i povjesničar, član [[dubrovački srbokatolički pokret|srbokatoličkog pokreta]]. Poznati književnik [[Ivo Vojnović|Ivo]] bio mu je stariji brat.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=65238 Hrvatska enciklopedija - Vojnović, Lujo], pristupljeno 3. studenoga 2015.</ref> | |||
==Životopis== | ==Životopis== | ||
Trenutačna izmjena od 11:11, 23. ožujka 2022.
Lujo Konstantinov Vojnović (Split, 15. travnja 1864. – Zagreb, 18. travnja 1951.),[1] hrvatski dubrovački pravnik, diplomat, književnik i povjesničar, član srbokatoličkog pokreta. Poznati književnik Ivo bio mu je stariji brat.[2]
Životopis
Provodio je vrlo buran život po južnoslavenskim dvorovima i drugdje. Godine 1898. postaje osobni tajnik crnogorskoga knjaza Nikole Petrovića, a 1899. ministar pravde Crne Gore i njen opunomoćeni predstavnik u Vatikanu. Posebno uspješna njegova misija u Vatikanu bila je pobjeda Crnogoraca u tzv. svetojeronimskoj krizi 1901. godine. Iz Vatikana je na zahtjev Austrije pošao 1903. U razdoblju od 1904. do 1906. bio je u Beogradu odgajatelj kneževića Aleksandra Karađorđevića, nakon toga voditelj Ferdinandove knjižnice u Sofiji,[3] u rangu ministra. Godine 1912. ponovno je bio predstojnikom ureda (sada kralja) Nikole Petrovića na Cetinju; 1913. predstavnik je Crne Gore i potpisnik na Mirovnoj konferenciji u Londonu. Uoči Prvog svjetskog rata pobjegao je preko Skadra u Srbiju; godine 1915. bio je specijalni izaslanik vlade Nikole Pašića u misiji u Rimu, odakle je bio potjeran, pa 1917. odlazi u srpsko poslanstvo u Pariz. Godine 1919. bio je delegat Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Bio je postojan Srbin katolik umjerenih političkih pogleda. Kao povjesničar nekritički prikazivao povijest južnih hrvatskih krajeva: Dalmacije i Dubrovnika.[4]
Djela
- Dubrovačke elegije (1898.)
- Pad Dubrovnika (1908.)
- Književni časovi (1912.)
- Dubrovnik: jedna istorijska šetnja (1907.)
Povezani članci
Izvori
1. Tolja, N: Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude, Dubrovnik, 2011.
- ↑ www.rastko.rs, "Admirali i generali Vojnovići u ruskoj vojsci"
- ↑ Hrvatska enciklopedija - Vojnović, Lujo, pristupljeno 3. studenoga 2015.
- ↑ runeberg.org, norveška enciklopedija iz 1921. o Luju Vojnoviću
- ↑ Hrvatski leksikon L-Ž, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 661.
Dodatna literatura
- Zoran Grijak, Stjepan Ćosić, Figure politike. Lujo Vojnović i Robert William Seton-Watson, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2012. ISBN 9789537659097
- Zlatko Kudelić, Intelektualci na marginama visoke politike, PILAR - časopis za društvene i humanističke studije, Godište VII. (2012.), broj 2 (14)