Razlika između inačica stranice »Štakorski kanali«
Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite book +{{Citiranje knjige)) |
m (bnz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Štakorski kanali''' ([[engleski]]: ''rat lines'') je pojam koji su [[Sjedinjene Američke Države|američke]] obavještajne službe i vojni krugovi koristili za puteve bijega vodećih predstavnika nacističkog režima, pripadnika [[Schutzstaffel|SS-]] a te [[Ustaše|ustaša]] nakon završetka [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]]. Zbog aktivnog sudjelovanja visokih predstavnika [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] u tim rutama bijega, koristio se i naziv ''samostanske rute'' ([[Njemački jezik|njem]]. ''Klosterrouten)'' sve do uključenja tajne službe Sjedinjenih Država. | |||
Putevi bijega vodili su preko [[Italija|Italije]] (uglavnom od [[Autonomna pokrajina Bocen|Južnog Tirola]] do [[Genova|Genove]]) ili preko [[Španjolska|Španjolske]] (koja je tada bila pod vlašću diktatora [[Francisco Franco|Franca]], u savezništvu s Hitlerom) do [[Južna Amerika|Južne Amerike]], uglavnom [[Argentina|Argentine,]] ali i u zemlje [[Arapski svijet|arapskog svijeta]].{{sfn|Phayer|2008|p=173}} Nakon Drugog svjetskog rata, velik broj nacista, fašista i [[Kolaboracija|suradnika]] iz različitih europskih zemalja izbjegao je tako kaznene progone. | Putevi bijega vodili su preko [[Italija|Italije]] (uglavnom od [[Autonomna pokrajina Bocen|Južnog Tirola]] do [[Genova|Genove]]) ili preko [[Španjolska|Španjolske]] (koja je tada bila pod vlašću diktatora [[Francisco Franco|Franca]], u savezništvu s Hitlerom) do [[Južna Amerika|Južne Amerike]], uglavnom [[Argentina|Argentine,]] ali i u zemlje [[Arapski svijet|arapskog svijeta]].{{sfn|Phayer|2008|p=173}} Nakon Drugog svjetskog rata, velik broj nacista, fašista i [[Kolaboracija|suradnika]] iz različitih europskih zemalja izbjegao je tako kaznene progone. | ||
Trenutačna izmjena od 09:50, 22. ožujka 2022.
Štakorski kanali (engleski: rat lines) je pojam koji su američke obavještajne službe i vojni krugovi koristili za puteve bijega vodećih predstavnika nacističkog režima, pripadnika SS- a te ustaša nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zbog aktivnog sudjelovanja visokih predstavnika Katoličke crkve u tim rutama bijega, koristio se i naziv samostanske rute (njem. Klosterrouten) sve do uključenja tajne službe Sjedinjenih Država.
Putevi bijega vodili su preko Italije (uglavnom od Južnog Tirola do Genove) ili preko Španjolske (koja je tada bila pod vlašću diktatora Franca, u savezništvu s Hitlerom) do Južne Amerike, uglavnom Argentine, ali i u zemlje arapskog svijeta.Lua error in Modul:Footnotes at line 38: data for mw.loadData contains unsupported data type 'function'. Nakon Drugog svjetskog rata, velik broj nacista, fašista i suradnika iz različitih europskih zemalja izbjegao je tako kaznene progone.
Povezani članci
Izvori
Literatura
- Aarons, Mark & Loftus, John (1998) [1991]. Unholy Trinity: The Vatican, The Nazis, and the Swiss Bankers (revised ed.). New York: St. Martin's Press. ISBN 1862075816
- Goñi, Uki (2003). The Real Odessa: Smuggling the Nazis to Perón's Argentina (revised ed.). London: Granta
- Phayer, Michael (2000). The Catholic Church and the Holocaust, 1930–1965. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press. ISBN 0253214718. https://archive.org/details/catholicchurchho00phay
- Phayer, Michael (2008). Pius XII, The Holocaust, and the Cold War. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press
- Sachslehner, Johannes (2019). Hitlers Mann im Vatikan: Bischof Alois Hudal. Ein dunkles Kapitel in der Geschichte der Kirche. Vienna-Graz: Molden, 2019. ISBN 978-3-222-15040-1.
- Sereny, Gitta (1983) [1977]. Into That Darkness: An Examination of Conscience. London: Picador. ISBN 9780394710358 Her account comes from testimony of Nazi war criminals helped by Hudal, such as Franz Stangl, Commandant of Treblinka extermination camp.
- Wiesenthal, Simon (1989). Justice not Vengeance. London: Weidenfeld & Nicolson. ISBN 0802112781