Škola Anala: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
Škola Anala''' ili '''Škola Annales''' je smjer [[historiografija|historiografije]] utemeljen na radovima [[Francuska|francuskih]] povjesničara okupljenih oko časopisa ''Annales d'histoire économique et sociale''. Naziv "škola" je donekle problematičan jer su teorijske i metodološke pretpostavke smjera implicitno definirane u samom časopisu, premda nema sistematskih teorijskih refleksija, tj. naputaka. nesumnjivo je da su analisti utjecali na oblikovanje "nove historije". | |||
==Razvoj== | ==Razvoj== |
Posljednja izmjena od 22. ožujak 2022. u 09:20
Škola Anala ili Škola Annales je smjer historiografije utemeljen na radovima francuskih povjesničara okupljenih oko časopisa Annales d'histoire économique et sociale. Naziv "škola" je donekle problematičan jer su teorijske i metodološke pretpostavke smjera implicitno definirane u samom časopisu, premda nema sistematskih teorijskih refleksija, tj. naputaka. nesumnjivo je da su analisti utjecali na oblikovanje "nove historije".
Razvoj[uredi | uredi kôd]
1. siječnja 1929. godine Marc Bloch i Lucien Febvre u Strasbourgu utemeljuju časopis Annales d'histoire économique et sociale. Time započinje prva generacija "škole Anala" koja traje do 1945. godine. Prvi analisti bili su pod utjecajem sociologijskih koncepcija Emilea Durkheima i kulturalističkih interpretacija povijesti Henria Pirennea. U povijesnim istraživanjima zagovara se interdisciplinarna orijentacija na sociologiju, geografiju, lingvistiku i socijalnu psihologiju.[1]
Drugu generaciju (1945.-1968.) karakterizira usredotočenost na civilizacije, histoire totale, te širenje interesa na sva područja materijalnog i duhovnog života (društvo, ekonomija, ideologija, religija, mentalitet). Časopis se od tada naziva Annales. Éconimies. Sociétés, Civilisations. Najvažniji predstavnik druge generacije je Fernand Braudel. Braudel je knjigom Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II (prvi put objavljena 1949.) dominantni smjer istraživanja okrenuo u smjeru geohistorije u čijem središtu se nalazi odnos čovjeka i prirodne okoline. Pritom je naglasio trodjelnu koncepciju povijesnih razina: a) geografsko vrijeme - strukture dugog trajanja, odnosno gotovo nepokretno vrijeme geografske povijesti i prirodne okoline; b) društveno vrijeme - konjunkture, odnosno vrijeme relativno polaganih promjena ekonomskih, društvenih i političkih struktura; c) individualno vrijeme - događaj, odnosno vrijeme političkih i ratnih zbivanja.[2]
Predstavnici treće generacije (1968.-1989.) su Jacques Le Goff, Pierre Chaunu, Louis Henri, Philippe Áries, Michel Vovelle, Emmanuel Le Roy Ladurie i Georges Duby. Ovu generaciju karakterizira kritika Braudelovog invarijantnog i statičnog strukturalizma, a područja interesa obuhvaćaju odnos elitne i pučke kulture, kolektivna ponašanja u svakodnevici ili izvanrednim prilikama (svečanosti, rituali, pobune), historija marginalnih grupa, povijest svakodnevice i materijalne kulture.
Zadnja, četvrta generacija svoje djelovanje započinje 1989. godine. Karakterizira ju povratak Blochovim i Febvreovim polazištima, interes za historijsko-antropološke teme (obitelj, žene, privatni život), kulturne i simboličke reprezentacije, komparativnu historiju, te širenje perspektive s francuskih nacionalnih na internacionalne teme.
Izvori[uredi | uredi kôd]
Literatura[uredi | uredi kôd]
Recepcija anala u hrvatskoj historiografiji:
- Neven Budak. "Anali u hrvatskoj historiografiji." U: Zbornik Mirjane Gross. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povijest, 1999.
- Mirjana Gross. Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja. Zagreb: Novi Liber, 1996.
- Izvještaj sa znanstvenog skupa Annales u perspektivi: ciljevi i postignuća [1]