Razlika između inačica stranice »Neda Prpić Gamiršek«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bmz) |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
Neda Prpić Gamiršek''', ([[Zagreb]], [[27. kolovoza]] [[1915.]] - Zagreb, [[28. listopada]] [[2015.]]),<ref name="hss">[http://www.hss.hr/preminula-pocasna-predsjednica-hss-a-neda-prpic-gamirsek/ HSS: Preminula počasna predsjednica HSS-a Neda Prpić Gamiršek], 4. studenoga 2015., pristupljeno 27. prosinca 2015.</ref> bila je članicom [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatske seljačke stranke]], obnašala dužnost glavne tajnice stranke uoči prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj i počasnom predsjednicom Hrvatske seljačke stranke (2010.-2015.). Bila je prva Hrvatica s diplomom konzula.<ref>Snježana Dragojević Harapin, [http://www.gloria.hr/vijesti/price/neda-prpic-gamirsek-proslavu-100-tog-rodendan-sama-je-organizirala/ ''Neda Prpić Gamiršek proslavu 100-tog rođendan sama je organizirala''], gloria.hr, 5. rujna 2015., pristupljeno 27. prosinca 2015.</ref> | |||
== Životopis == | == Životopis == |
Trenutačna izmjena od 08:06, 20. ožujka 2022.
Neda Prpić Gamiršek, (Zagreb, 27. kolovoza 1915. - Zagreb, 28. listopada 2015.),[1] bila je članicom Hrvatske seljačke stranke, obnašala dužnost glavne tajnice stranke uoči prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj i počasnom predsjednicom Hrvatske seljačke stranke (2010.-2015.). Bila je prva Hrvatica s diplomom konzula.[2]
Životopis
Neda Prpić Gamiršek rođena je 27. kolovoza 1915. godine u Zagrebu, od oca Josipa Prpića i majke Kriste rođ. Gamiršek. Otac, veletrgovac i industrijalac, bio je jedan od najznačajnijih podupiratelja Hrvatske seljačke stranke od njezina osnutka.[3] Rano djetinjstvo, tijekom Prvoga svjetskog rata provela je s majkom u majčinoj roditeljskoj kući u Srijemskoj Mitrovici dok je otac služio u mornarici u Puli. U početku bojišnica je bila na drugoj obali Save, koja je tekla uz taj srijemski gradić, a poslije se udaljila prema jugu. Pred kraj rata majka i kći vratile su se u Zagreb.
Školovanje i mladost
U Zagrebu je pohađala pučku školu i osmogodišnju Prvu žensku realnu gimnaziju. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu upisala je ali se 1933. godine preselila u London, gdje je studirala na London School of Economics and Political Science. Visoko školovanje završila je u Beču, gdje je, nakon stjecanja diplome na Konzularnoj akademiji (1935.) diplomirala i na Visokoj tekstilno-tehnološkoj školi.[4] Imala je prilike putovati s roditeljima po Europi, a zahvaljujući dobru materijalnom stanju i uvjerenju roditelja da ženskom djetetu valja pružiti vrhunsko obrazovanje, uz redovito školovanje naučila je njemački, francuski, ruski, engleski, talijanski jezik i španjolski jezik. Općenito, mladenački je život Nede Prpić s jedne strane niz iskustava kakva su tad imali rijetki jer je s majkom pratila oca na poslovnim putovanjima. U njih svakako pripadaju i posjeti njezinu roditeljskom domu uglednika koji su tada iz raznih razloga dolazili u Zagreb, ali istodobno je, zbog aktivnosti oca u HSS-u i njegovih poslova, svjedočila i pravoj naravi hrvatskoga, odnosno jugoslavenskoga političkog života. Na život mlade gospođice Prpić pečat utisnulo očevo sudjelovanje u političkoj borbi za hrvatske pravice.
Emigracija 1945.-1986., povratak u domovinu
Zajedno s roditeljima 1945. godine otišla je u emigraciju, najprije u Trst, zatim u Čile (1947.-1955.) te u Ekvador (od 1955.-1986.) gdje ponovno stiče sredstva za život svojoj obitelji uspješno se baveći proizvodnjom ekskluzivnih tekstilnih proizvoda i namještaja prema vlastitom dizajnu. Afirmirala se kao galeristica, organizirala izložbe i nekih od najznačajnijih hispanskoameričkih slikara 20. stoljeća, poput Oswalda Guayasamina. Neda Prpić je u desetljećima života u emigraciji održavala veze s mnogim krugovima hrvatskih političara, intelektualaca i umjetnika u Sjevernoj i Južnoj Americi i u Europi. U Zagreb se prvi puta vratila 1969. godine, a konačno 1989. godine. Godine, kada u studenome, zajedno s drom Nikolom Novakovićem pokrenula ponovno javno djelovanje Hrvatske seljačke stranke u Domovini, te obnašala dužnost glavnog tajnika Stranke uoči prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj. Po uzoru na političku zakladu „Hanns-Seidel-Stiftung“ 1997. godine inicirala je osnivanje Udruge za promicanje hrvatske političke povijesti „Neda Prpić-Gamiršek“, čijom je bila i predsjednicom.[1]
Umrla je u Zagrebu, 28. listopada 2015. godine.
Djela
- El emperador Trajano tenía orejas de cabra, Casa de la Cultura Ecuatoriana, Núcleo del Guayas, [Guayaquil?], 1974.[5]
- Dr. Juraj Krnjević: tri emigracije I: razgovori, pisma, prilozi, Udruga za promicanje hrvatske političke povijesti Neda Prpić-Gamiršek, Zagreb, 2004.
Počasti i priznanja
- Bila je počasnom predsjednicom Hrvatske seljačke stranke od prosinca 2010. godine do smrti, počasnom predsjednicom organizacije žena HSS-a „Hrvatsko srce“ te članicom Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja".[1]
Zanimljivost
- O svom djedu, Neda prpić Gamiršek pričala je: "Djed je (...) kad je Franjo Josip došao u Zagreb, onog znamenitog dana kad je otvarano kazalište, na dočeku na peronu na kolodvoru stao kraj hrvatskoga bana, gradonačelnika i nadbiskupa, a ne kraj mađarskih ministara koji su došli iz Pešte. Drugi dan je zato bio penzioniran."[3]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 HSS: Preminula počasna predsjednica HSS-a Neda Prpić Gamiršek, 4. studenoga 2015., pristupljeno 27. prosinca 2015.
- ↑ Snježana Dragojević Harapin, Neda Prpić Gamiršek proslavu 100-tog rođendan sama je organizirala, gloria.hr, 5. rujna 2015., pristupljeno 27. prosinca 2015.
- ↑ 3,0 3,1 Mirjana Polić Bobić, Darko Till, Sjećanja Nede Prpić Gamiršek na život u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova, Hrvatska revija, br. 3, 2014., pristupljeno 27. prosinca 2015.
- ↑ Neda Prpić Gamiršek: Počasna predsjednica HSS-a proslavila 100. rođendan, Nacional, 28. kolovoza 2015., pristupljeno 26. prosinca 2015.
- ↑ (engl.) worldcat.org: El emperador Trajano tenía orejas de cabra, pristupljeno 27. prosinca 2015.
Vanjske poveznice
- Mirjana Polić Bobić, Darko Till, »Velika povijest« i svjedoci vremena. Sjećanja Nede Prpić Gamiršek na život u Zagrebu između dvaju svjetskih ratova, Hrvatska revija, br. 3, 2014.