Dijagnostika

Dijagnostika (dijagnoza, διαγνοσισ, grč.) postupak je kojim se definira bolest ili patološko stanje, odnosno proces koji vodi do dijagnoze bolesti. U tom procesu liječnik se rukovodi simptomima i znakovima bolesti.

Pod simptomima se podrazumijevaju tegobe koje sam bolesnik primjećuje, dok znakove bolesti liječnik uočava na pacijentu.

Proces dijagnostike sastoji se od:

• anamneze,

• fizikalnog pregleda i

• ostalih dijagnostičkih metoda.

Anamneza

Podrobniji članak o temi: Anamneza (medicina)

Anamneza (grč. mnesis – sjećanje) ciljani je razgovor, kojim liječnik iz pacijentovog iskaza saznaje ono što je bitno za postavljanje dijagnoze.

Anamneza se sastoji iz:

• Anamnesis morbi (lat. morbus – bolest) - zapažanja samog pacijenta od trenutka kada je bolest počela da ga muči do trenutka pregleda;

• Anamnesis familliae (obiteljska povijest bolesti) bolesti od kojih su bolovali članovi obitelji bolesnika

• Anamnesis vitae (lat. vita - život) - sjećanje na druge bolesti od kojih je bolesnik bolovao ili eventualno još boluje u životu.

Nekada zbog prirode bolesti nije moguća komunikacija s bolesnikom (nesvijest, malodobnost, duševne bolesti, itd.), pa se anamneza uzima od treće osobe (rodbina, staratelj) i tako uzeta anamneza zove se heteroanamneza (grč. heteros}} - drugi).

Fizikalni pregled

Fizikalni je pregled prikupljanje informacija o stanju zdravlja bolesnika čulima liječnika. Prilikom fizikalnog pregleda rabe se samo najosnovniji medicinski instrumenti: fonendoskop, manometar, neurološki čekić, stetoskop, povećalo itd.

Načini fizikalnog pregleda su:

• inspekcija - pregled gledanjem;

• auskultacija – slušanje, osluškivanje;

• perkusija - lupkanje. Lupkanjem određenih dijelova tijela bolesnika proizvode se različiti zvukovi ili pokreti tijela na osnovu kojih se donosi određeni zaključak;

• palpacija - pipanje.

Ovo su osnovne metode. Postoji čitava paleta kombiniranih metoda i „trikova“ zbog kojih, i pored napredovanja znanosti i tehnike, fizikalni pregled liječnika i dalje čini osnovnu dijagnostičku metodu. Iako se u literaturi ne navodi kao posebna metoda, čulo mirisa itekako je važno u postavljanju dijagnoze. Neki liječnici smatraju da je intuicija poseban oblik mišljenja koji se stiče iskustvom i koji dovodi do dijagnoze bez jasnog uzročno- posljedičnog niza u misaonom procesu.

Ostale dijagnostičke metode

Ostale dijagnostičke metode počinju dobivati na značaju u 20. stoljeću, naglim razvojem kemije, fizike i tehničkih nauka, i danas predstavljaju neodvojivi dio procesa dijagnostike većine bolesti i patoloških stanja. Primjeri:

• biokemijske analize

• histopatološka dijagnostika

• mikrobiološka dijagnostika

• genetička dijagnostika

• rentgenska dijagnostika

• primjena radioizotopa

• nuklearna magnetska rezonancija

• elektrokardiografija, elektroencefalografija, elektromiografija

• endoskopija i sl.

Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija. Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!