Razlika između inačica stranice »Francesco Petrarca«
(Bot: Automatski unos stranica) |
|||
| Redak 12: | Redak 12: | ||
Neka djela mu je na hrvatski preveo [[Jozo Mršić]] (s njemačkog prijevoda). | Neka djela mu je na hrvatski preveo [[Jozo Mršić]] (s njemačkog prijevoda). | ||
Pjesme mu je na hrvatski jezik preveo [[Olinko Delorko]].<ref name=proleksis>[https://proleksis.lzmk.hr/17273/ ''Delorko, Olinko'']. Proleksis enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Ažurirano 22. listopada 2015. Pristupljeno 21. veljače 2022.</ref> | |||
== Izvori i bilješke == | |||
{{izvori}} | |||
== Vanjske poveznice == | == Vanjske poveznice == | ||
Trenutačna izmjena od 21:19, 21. veljače 2022.
Francesco Petrarca (Arezzo, 20. srpnja 1304. - Arquà Petrarca kraj Padove, 19. srpnja 1374.), talijanski pjesnik.
Životopis
Studirao je pravo u Montpellieru i Bologni. Putovao je Francuskom, Njemačkom, Italijom, a možda je bio i u Španjolskoj i Engleskoj. Na jednom putovanju otkrio je dragocjena Ciceronova pisma.
Sin firentinskoga građanina, koji je poput Dantea bio prognan iz rodnoga grada, Francesco Petrarca je mladost proveo u Avignonu, raskošnom sjedištu papinskoga dvora. Tu se na Veliki petak, 6. travnja 1327. zagledao u Lauru de Sade, i ostao joj zauvijek odan, pa i nakon njezine smrti, iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u slavu piše pjesme, od kojih je izabrani dio skupio potkraj života u zbirku skromna naslova Rasute rime. Zbirka sadrži 366 pjesama, među kojima su najbrojniji soneti.
Više nego povijest neuslišane ljubavi, Petrarkin je kanconijer ispovijest čovjeka koji se, živeći na izmaku srednjega vijeka, neodlučan lomio nad dilemom: kako uskladiti nove, prethumanističke ideale s tradicionalnom kršćanskom ideologijom, kako riješiti suprotnosti između zemaljske i nebeske ljubavi, između neodoljive težnje za srećom u ovom životu i racionalnog straha od smrti i vječnog prokletstva.
U Petrarkinu Kanconijeru sintetizirana su nastojanja i tendencije dugogodišnje tradicije. Na njega će se, kao u savršeni uzor, ugledati nebrojeni nastavljači i epigoni. Za života je bio cijenjen i poznat po latinskim djelima, a najviše po epu Afrika. Taj mu je spjev, u kojem je opjevao Drugi punski rat, pribavio najveće književno priznanje onoga doba, lovorov vijenac, kojim je 1341. svečano okrunjen na rimskom Kapitolu.
Neka djela mu je na hrvatski preveo Jozo Mršić (s njemačkog prijevoda). Pjesme mu je na hrvatski jezik preveo Olinko Delorko.[1]
Izvori i bilješke
- ↑ Delorko, Olinko. Proleksis enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Ažurirano 22. listopada 2015. Pristupljeno 21. veljače 2022.
Vanjske poveznice
- PREUSMJERI Predložak:Ita oznaka Canzoniere, integralni tekst (digitalna knjižnica IntraText)
- PREUSMJERI Predložak:Ita oznaka Trionfi, integralni tekst (digitalna knjižnica IntraText)
- PREUSMJERI Predložak:Lat oznaka Secretum, integralni tekst (digitalna knjižnica Liberliber)