Matija Rukavina: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite book +{{Citiranje knjige) |
||
| Redak 29: | Redak 29: | ||
== Životopis == | == Životopis == | ||
[[Barun]] Matija Rukavina [[Bojnograd]]ski rodio se 1737. godine u Trnovcu u časničkoj obitelji. Bio je [[satnik]] Ličke pješačke pukovnije, a 1778. godine postao je [[bojnik]] u [[Otočac|Otočkoj]] pješačkoj pukovniji. Godine 1789. unaprijeđen je u [[pukovnik]]a. Ranjen je 1794. godine u [[bitka kod Madonne di Monte|bitci]] s Francuzima kod mjesta Madona de Monte. Kao visoki časnik austrijske vojske došao je nakon pada [[Mletci|Mletaka]] 1797. godine s vojskom u [[Zadar]] i pridonio [[pad Mletačke Republike|propasti]] [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]]. Kao austrijski časnik i hrvatski domoljub bio je pristaša sjedinjenja [[Dalmacija|Dalmacije]] s Hrvatskom nakon pada Mletačke Republike. Ovakvo držanje generala Rukavine nije se sviđalo [[Beč]]kom dvoru koji mu oduzima građansku vlast u Dalmaciji, a ostavlja vojnu vlast nad ovim područjem. Bio je od 1789. do 1795. godine zapovjednik [[Ogulin]]ske [[Ogulinska pukovnija|pukovnije]]. Godine 1797. postavljen je za zapovjednika nekadašnjih mletačkih posjeda, Dalmacije i Albanije. Austrija je to područje upravo stekla [[Mir u Campo Formiju|mirom u Campoformiju]], kojim je dokinuta vjekovna Mletačka Republika. To je bio vrlo težak i osjetljiv položaj pa su Rukavinine zasluge tim veće jer je znatno pridonio mirnom uspostavljanju austrijske vlasti. Njegovo poznavanje zemlje i ljudi, kao i njegova divovska pojava budili su strahopoštovanje, mir i red u svim dijelovima generalata i na njegovim granicama. Godine 1801. Rukavina je promaknut u čin [[podmaršal]]a, a dvije godine poslije postao je titularni pukovnik-vlasnik 52. linijske pješačke pukovnije. Nakon sklapanja [[Bečki mir|Bečkog mira]] Rukavina je umirovljen i ostatak života proveo je u [[Penzing]]u pokraj Beča. Ondje je i umro 3. svibnja 1817. godine.<ref>[[Vladimir Brnardić]]: [http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/167-1682007/podlistak.asp PODLISTAK - Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije, Matija Rukavina (1737.-1813.), Simeon Ivičić (1759.-1823.)], [[Hrvatski vojnik]], broj 167-168, prosinac 2007.</ref> [[Sveti Petar Cetinjski]] je spomenuo Rukavinu u jednom svom pismu iz 1798. godine. <ref>{{ | [[Barun]] Matija Rukavina [[Bojnograd]]ski rodio se 1737. godine u Trnovcu u časničkoj obitelji. Bio je [[satnik]] Ličke pješačke pukovnije, a 1778. godine postao je [[bojnik]] u [[Otočac|Otočkoj]] pješačkoj pukovniji. Godine 1789. unaprijeđen je u [[pukovnik]]a. Ranjen je 1794. godine u [[bitka kod Madonne di Monte|bitci]] s Francuzima kod mjesta Madona de Monte. Kao visoki časnik austrijske vojske došao je nakon pada [[Mletci|Mletaka]] 1797. godine s vojskom u [[Zadar]] i pridonio [[pad Mletačke Republike|propasti]] [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]]. Kao austrijski časnik i hrvatski domoljub bio je pristaša sjedinjenja [[Dalmacija|Dalmacije]] s Hrvatskom nakon pada Mletačke Republike. Ovakvo držanje generala Rukavine nije se sviđalo [[Beč]]kom dvoru koji mu oduzima građansku vlast u Dalmaciji, a ostavlja vojnu vlast nad ovim područjem. Bio je od 1789. do 1795. godine zapovjednik [[Ogulin]]ske [[Ogulinska pukovnija|pukovnije]]. Godine 1797. postavljen je za zapovjednika nekadašnjih mletačkih posjeda, Dalmacije i Albanije. Austrija je to područje upravo stekla [[Mir u Campo Formiju|mirom u Campoformiju]], kojim je dokinuta vjekovna Mletačka Republika. To je bio vrlo težak i osjetljiv položaj pa su Rukavinine zasluge tim veće jer je znatno pridonio mirnom uspostavljanju austrijske vlasti. Njegovo poznavanje zemlje i ljudi, kao i njegova divovska pojava budili su strahopoštovanje, mir i red u svim dijelovima generalata i na njegovim granicama. Godine 1801. Rukavina je promaknut u čin [[podmaršal]]a, a dvije godine poslije postao je titularni pukovnik-vlasnik 52. linijske pješačke pukovnije. Nakon sklapanja [[Bečki mir|Bečkog mira]] Rukavina je umirovljen i ostatak života proveo je u [[Penzing]]u pokraj Beča. Ondje je i umro 3. svibnja 1817. godine.<ref>[[Vladimir Brnardić]]: [http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/167-1682007/podlistak.asp PODLISTAK - Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije, Matija Rukavina (1737.-1813.), Simeon Ivičić (1759.-1823.)], [[Hrvatski vojnik]], broj 167-168, prosinac 2007.</ref> [[Sveti Petar Cetinjski]] je spomenuo Rukavinu u jednom svom pismu iz 1798. godine. <ref>{{Citiranje knjige|last= Petrovic Njegos|first= Petar I|authorlink= |coauthors= |title= Sveti Petar Cetinjski, Izmedju molitve i kletve, Petar prvi, str. 235, pismo 74.|year=2015|url= |publisher= Svetigora|location= Cetinje |id=}}</ref> | ||
== Izvori == | == Izvori == | ||
Posljednja izmjena od 2. siječanj 2022. u 17:07
| Matija Rukavina Bojnogradski | |
|---|---|
.jpg) | |
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 1737. |
| Mjesto rođenja | Trnovac (Gospić) |
| Datum smrti | 3. svibnja 1817. |
| Mjesto smrti | Beč, Austrija |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Puno ime | Matija barun Rukavina Bojnogradski |
| Titule | barun |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Čin | podmaršal |
| Ratovi | Sedmogodišnji rat, Napoleonski ratovi |
| Važnije bitke | bitka kod Montenotte 1796. |
| Vojska | Habsburška vojska |
| Odlikovanja | Viteški križ Vojnog reda Marije Terezije |
Matija ili Mate Rukavina barun Bojnogradski (Trnovac (Gospić), 1737. - Beč, 3. svibnja 1817.), hrvatski general Habsburške vojske.
Životopis[uredi]
Barun Matija Rukavina Bojnogradski rodio se 1737. godine u Trnovcu u časničkoj obitelji. Bio je satnik Ličke pješačke pukovnije, a 1778. godine postao je bojnik u Otočkoj pješačkoj pukovniji. Godine 1789. unaprijeđen je u pukovnika. Ranjen je 1794. godine u bitci s Francuzima kod mjesta Madona de Monte. Kao visoki časnik austrijske vojske došao je nakon pada Mletaka 1797. godine s vojskom u Zadar i pridonio propasti Mletačke Republike. Kao austrijski časnik i hrvatski domoljub bio je pristaša sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom nakon pada Mletačke Republike. Ovakvo držanje generala Rukavine nije se sviđalo Bečkom dvoru koji mu oduzima građansku vlast u Dalmaciji, a ostavlja vojnu vlast nad ovim područjem. Bio je od 1789. do 1795. godine zapovjednik Ogulinske pukovnije. Godine 1797. postavljen je za zapovjednika nekadašnjih mletačkih posjeda, Dalmacije i Albanije. Austrija je to područje upravo stekla mirom u Campoformiju, kojim je dokinuta vjekovna Mletačka Republika. To je bio vrlo težak i osjetljiv položaj pa su Rukavinine zasluge tim veće jer je znatno pridonio mirnom uspostavljanju austrijske vlasti. Njegovo poznavanje zemlje i ljudi, kao i njegova divovska pojava budili su strahopoštovanje, mir i red u svim dijelovima generalata i na njegovim granicama. Godine 1801. Rukavina je promaknut u čin podmaršala, a dvije godine poslije postao je titularni pukovnik-vlasnik 52. linijske pješačke pukovnije. Nakon sklapanja Bečkog mira Rukavina je umirovljen i ostatak života proveo je u Penzingu pokraj Beča. Ondje je i umro 3. svibnja 1817. godine.[1] Sveti Petar Cetinjski je spomenuo Rukavinu u jednom svom pismu iz 1798. godine. [2]
Izvori[uredi]
- ↑ Vladimir Brnardić: PODLISTAK - Hrvatski vitezovi Reda Marije Terezije, Matija Rukavina (1737.-1813.), Simeon Ivičić (1759.-1823.), Hrvatski vojnik, broj 167-168, prosinac 2007.
- ↑ Petrovic Njegos, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Izmedju molitve i kletve, Petar prvi, str. 235, pismo 74.. Cetinje: Svetigora
{{#invoke:OTRS dopusnica|main|url1=http://www.hrvatski-vojnik.hr%7Curl2=Hrvatski vojnik|naslov=Hrvatski vojnik}}
{{#invoke:Namespace detect|main|wikipedia=|other=}}