160-minutni Sunčev ciklus: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m Bot: Automatska zamjena teksta (-<!--(.*?)--> +) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
'''160-minutni [[Sunčev ciklus]]''' bio je prividno periodično osciliranje na [[Sunce|površini Sunca,]] što je uočeno u nizu ranih skupova podataka prikupljenih za helioseizmologiju. | |||
Prisutnost '''160-minutnog Sunčevog ciklusa''' nije potkrijepljena suvremenim solarnim promatranjima, a uobičajeni znanstvenici smatraju da se povijesni signal događa kao preraspodjela snage iz dnevnog ciklusa kao rezultat promatračkog prozora i [[Atmosferska ekstinkcija|atmosferske ekstinkcije]]. | Prisutnost '''160-minutnog Sunčevog ciklusa''' nije potkrijepljena suvremenim solarnim promatranjima, a uobičajeni znanstvenici smatraju da se povijesni signal događa kao preraspodjela snage iz dnevnog ciklusa kao rezultat promatračkog prozora i [[Atmosferska ekstinkcija|atmosferske ekstinkcije]]. | ||
Posljednja izmjena od 13. prosinac 2021. u 03:15
160-minutni Sunčev ciklus bio je prividno periodično osciliranje na površini Sunca, što je uočeno u nizu ranih skupova podataka prikupljenih za helioseizmologiju.
Prisutnost 160-minutnog Sunčevog ciklusa nije potkrijepljena suvremenim solarnim promatranjima, a uobičajeni znanstvenici smatraju da se povijesni signal događa kao preraspodjela snage iz dnevnog ciklusa kao rezultat promatračkog prozora i atmosferske ekstinkcije.
Povijest
Rođenje helioseizmologije dogodilo se 1976. godine objavljivanjem radova Brookesa, Isaaka i van der Raaya,[1] te Severnyja, Kotova i Tsapa. Svi su izvjestili o promatranju 160-minutne solarne oscilacije s amplitudom od približno dva metra u sekundi.
Brzo se shvatilo da ta frekvencija odgovara jednoj devetini dana, pa je stoga autentičnost ovog signala bila dovedena u pitanje. Ako je ne-sinusoidalno osciliranje prisutno u vremenskoj seriji, tada će se snaga vidjeti u periodogramu ne samo na frekvenciji oscilacije, već i na pulsacijama na cjelobrojnim višekratnicima ove frekvencije. Ponovna analiza podataka koje su tijekom razdoblja 1974.–1976. dobili Brookes i sur.[2] pokazali su da dokazi za stabilno, fazno koherentno osciliranje od 160 minuta pri konstantnoj amplitudi nisu daleko od konačnih. Iako se signal mogao otkriti, amplituda se činila promjenljivom i bila je niža nego što je prvo prijavljeno.
Ponovna potvrda signala od 160 minuta dobivena je analizom podataka iz skupina na Krimu i Stanfordu tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Utvrđeno je da je faza pokazivala stalan pomak, što ukazuje na to da se frekvencija koja se koristi u analizi malo razlikuje od one u podacima. To je značilo da je razdoblje od 160,01 minuta bolje odgovaralo podacima.[3] Također su se pojavili dokazi da je više skupova opažanja bilo fazno koherentno. Te su činjenice pridonijele dojmovima da je podrijetlo promatranog signala zvjezdani, a ne zemaljski.
1989. godine, kako su postali dostupni višegodišnji skupovi podataka s jednog mjesta, pokazali su Elsworth i sur. da je period signala od 160 minuta doista bio 160,00 minuta, a amplituda je ovisila i o duljini i o kvaliteti podataka dobivenih u sezoni, s tim da je signal bio izraženiji u vrijeme kada su atmosferske prilike bile lošije. Skupina je uspjela pokazati da se signal može simulirati blago izobličenim dnevnim sinusnim valom kakav se može dobiti zbog diferencijalne atmosferske ekstinkcije.[4]
Iako su tvrdnje o prisutnosti 160-minutnog razdoblja na Suncu još uvijek iznosili Kotov i sur. 1990.[5] i 1991.[6] glavni znanstveni establišment krenuo je dalje.
Suvremena zapažanja
Trenutno postoje dvije mreže za promatranje Sunca, mreže BiSON i GONG, koje se sastoje od globalne mreže stanica, kao i svemirskih instrumenata kao što je instrument GOLF na svemirskoj letjelici SOHO. Oni su u stanju držati Sunce pod gotovo neprekidnim promatranjem i tako u velikoj mjeri uklanjaju utjecaj dnevnih signala. Podaci s ovih instrumenata ne pokazuju oscilacije u 160 minuta.
Izvori
- ↑ J. R. Brookes, G. R. Isaak, H. B. van der Raay (1. siječanj 1976.). "Observation of free oscillations of the sun". Nature 259: 92–95. 10.1038/259092a0. http://adsabs.harvard.edu/abs/1976Natur.259...92B Pristupljeno 29. rujan 2020.
- ↑ Y. P. Elsworth, S. M. Jefferies, C. P. McLeod, R. New, P. L. Palle, H. B. van der Raay (1. ožujak 1989.). "The 160 minute solar oscillation - an artifact?". The Astrophysical Journal 338: 557–562. 10.1086/167217. http://adsabs.harvard.edu/abs/1989ApJ...338..557E Pristupljeno 29. rujan 2020.
- ↑ P. H. Scherrer, J. M. Wilcox, A. B. Severnyi, V. A. Kotov, T. T. Tsap (1. svibanj 1980.). "Further evidence of solar oscillations with a period of 160 minutes". The Astrophysical Journal Letters 237: L97. 10.1086/183242. http://adsabs.harvard.edu/abs/1980ApJ...237L..97S Pristupljeno 29. rujan 2020.
- ↑ Y. P. Elsworth, S. M. Jefferies, C. P. McLeod, R. New, P. L. Palle, H. B. van der Raay (1. ožujak 1989.). "The 160 minute solar oscillation - an artifact?". The Astrophysical Journal 338: 557–562. 10.1086/167217. http://adsabs.harvard.edu/abs/1989ApJ...338..557E Pristupljeno 29. rujan 2020.
- ↑ V. A. Kotov, T. T. Tsap (1. srpanj 1990.). "160 minute solar variations and the 22 year cycle". Solar Physics 128: 269–280. 10.1007/BF00154163. http://adsabs.harvard.edu/abs/1990SoPh..128..269K Pristupljeno 29. rujan 2020.
- ↑ V. A. Kotov, T. T. Tsap, V. I. Ganeichuk (1. svibanj 1991.). "160-min pulsation of the sun - New observational results". Solar Physics 133: 95–102. 10.1007/BF00149829. http://adsabs.harvard.edu/abs/1991SoPh..133...95K Pristupljeno 29. rujan 2020.